Životna stagnacija

Da li vam se u životu ponekad učini da stagnirate?

 

Kao u onom YouTube hitu “Kuća pos’o, pos’o kuća”. Svaki dan isti samo s  modifikacijama na jednaku temu.

Htjeli biste nešto više, a ne znate što?

Niste zadovoljni, a ne znate zašto?

 

Zapravo i ne želite ništa.

 

Ovo posljednje je zabrinjavajuće. Koliko god neke filozofije govore da je krajnji cilj prosvjetljenja, oslobođenje od svih želja, osobno znam da mi je životna faza u kojoj nisam željela ništa, bila najgora životna faza. (Zapravo, govorim o trenutcima u kojima imamo osnovne želje svedene samo na egzistencijalne potrebe i eventualno mir, zdravlje… ali sve drugo nas uopće ne zanima). Takvi “ne želim ništa” trenutci, najčešće su posljedica teških životnih potresa, a puno rjeđe su karakteristike osobnosti.

 

Zašto mislim da je u životu važno uvijek nešto željeti?

 

Ne zbog toga kako bismo postavili pred sebe nerealne ciljeve pa nakon toga još dublje potonuli jer: “Evo,baš meni nikada ništa ne uspjeva”, nego zato što smo kreativna bića. Kreacija je u našim životima iznimno važna. Manje je važno, hoće li nas naše želje vinuti na vrh, ali je važno da ih uvijek imamo.

Zapravo kad bolje razmislim, najviše otpora sam u životu doživjela kada sam krenula željeti. Željeti želje koje me nadilaze.

Jer kada nešto želiš ti razdireš oko sebe one koji bi najradije živjeli u ustajalim, mirnim vodama. Ti uvijek uznemiruješ, ali  istovremeno živiš punim plućima i mijenjaš stvarnost oko sebe.

Kada nešto želiš, puno ljudi će ti postaviti pitanje:

Kako to uopće misliš?

Znaš li gdje živiš?

Navest će brojne primjere ljudi koji nisu uspjeli.

 

Netko će reći, ja bih volio nešto željeti, ali koliko je to uopće realno? Ili ja ne znam što želim? Ili, nemam novca pa kako da uopće nešto želim?

 

Želje ne moraju biti spektakularne za okolinu, ali trebaju biti važne nama.

 

Ako ne znamo što želimo, učinimo manje pomake ili sitne bjegove od svakodnevne rutine kako bismo razbistrili mozak i konačno se sastali sami sa sobom.

Svatko na svijetu ima jedinstvenu osobnost i neponovljiv je.

 

Ljudi najčešće kažu. Volio bih putovati, ali nemam novaca.

 

U prijevodu to znači, išao bih negdje, ali tko će spakirati kofere pa se ukrcati na neko prijevozno sredstvo,  možda pješačiti desetke kilomatara,  biti znojan i umoran pa se susresti s nekim nepredviđenim okolnostima … i sva sreća da  sam oslobođen te tlake.

 

 Jer putovanja su i tlaka, a ne samo nasmiješeno lice ispred Eiffelovog tornja. Ako više volim ispijati kavu i ćakulati, naravno da su putovanja napor.

 

Onaj tko uistinu želi putovati, naći će načina.

 

Sasvim je u redu ne putovati. Ima ljudi koji ne žele mijenjati mjesto boravka niti na jedan dan. I to je sasvim ok.

 

Rečenica: “Vedrana putuje pa moram i ja, zar sam ja nešto lošiji od nje?”, više odgovara snobizmu nego vlastitoj želji.

 

 No, ponekad Vedrana može pomaknuti  ustajali način razmišljanja i napraviti pomak u našoj rutini i otvoriti nam nove vidike pa će nam na taj način pomoći da izađemo iz vječitog; “pos’o-kuća, kuća-pos’o”.

 

U prošlom tekstu napisala sam da je za neke prave stvari potrebno puno predanog rada. To i dalje mislim, ali isto tako smatram  da nas naše želje vode prema rezultatima.

Jer ako ih uopće nemamo kako ćemo krenuti u njihovu realizaciju? Ako ih uopće nemamo kako ćemo napredovati?

 

Životna stagnacija često ne mora biti loša, ako je shvatimo kao predah. Ponekad nam život priredi neugodna iznenađenja ili tragične događaje koje nismo mogli spriječiti, ali kada iza njih krenete nešto željeti, znajte da ste na  putu oporavka. Ako ste nekoga u životu izgubili, on svakako ne bi želio da izgubite želju, imati želje.

 

 

K.P.

Fotografija: Pixabay

Social
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments