Tanzanija i pleme Masai (3.)

Intervju s Opatijkom Dunjom Osojnak Marinović o boravku u Tanzaniji

Indija nije bilo tvoje prvo volontersko putovanje? Zimske praznike provela si u Tanzaniji u plemenu Masai? Kakve dojmove nosiš iz Tanzanije?

Led sam probila odlaskom u Afriku. Tamo sam otišla kod misionara iz Hrvatske koji je dugi niz godina na službi u Tanzaniji. To je neka drugačija priča. On me je primio kao da smo oduvijek prijatelji. Bila sam dio njegove „obitelji“. S njima nisam imala volontiranje u klasičnom smislu da sam negdje par sati organizirano i radim točno određene stvari. Tamo sam radila uobičajene kućanske poslove na koje se je iznova trebalo naviknuti s obzirom da nemaju niti jedan kućanski aparat. Ručno pranje odjeće bila je svakodnevnica, posao koji je ovdje kod nas davno zaboravljen. Misionar se trudio pokazati mi sve vezano uz njegov rad kako bi mi približio život tih ljudi. Masai su vrlo posebni po svom plemenskom načinu života, po poligamiji, po životu u slamnatim kućama i gomili stoke s kojom su svakodnevno okruženi.

Dječak 5 mjeseci, selo Mooduli Juu, Tanzanija

Kako si došla u Tanzaniju?

U Tanzaniju sam došla, rekli bi-slučajno. Vidjela sam na Facebooku kako svećenik te župe u Tanzaniji traži pomoć od ljudi navodeći popis stvari koje mu trebaju. Dijeleći njegov status, uočio me je i poslao poruku s pozdravima. Nakon toga je krenula komunikacija i upoznavanje. Nakon par mjeseci kada je došao u Zagreb, pozvao me k sebi zbog mog iskazanog interesa za Afriku, sve ostalo je povijest.

Kakav je tamo odnos prema ženama?

Žene iz plemena nakon mise

Zapravo je odnos dobar u tom nekom, nama nakaradnom načinu. Radi se o plemenu i plemenski običajima, nisam niti jednom čula da bi netko htio nešto mijenjati. Ukoliko se poštuju plemenska pravila, onda je sve u redu. Ne postoje ženska prava. Žena je zadužena za kuhanje i nabavku drva, zadužena je za donošenje vode i čuvanje djece do treće godine života. Nakon toga djeca postaju pastiri i za njih se ne brine nitko, na taj naš „majčinski način“. Nabavka drva i vode je izuzetno složen posao, jer drva ni vode nema, tako žene hodaju kilometrima da donesu naramak drva ili kanistar vode. Tako svaki dan. Sve je u najboljem redu, dok se npr. neka žena ne zaljubi u nekog kome je roditelji nisu namijenili, ili ju siluju pa ju nitko  ne želi prihvatiti. Tako neke izvanredne situacije donesu velike probleme Masajkama.  Tada su izbačene iz plemena i nemaju pomoći društva. Tu nastupa naš svećenik, druge misije, kuće za pomoć i sl. koji te žene i djecu uzimaju k sebi. Bez toga, vjerujem, ne bi dugo bili na životu.

Dijete iz župe
Žena Masajka na tržnici

Postoji i plemenski običaj obrezivanja pred cijelim selom? Obrezivanje žena je izrazito barbarski čin. Na koji način se pomaže takvim ženama? Može li se nešto učiniti i što se čini da se zauvijek ukine takav običaj?

Obrezuju se i žene i muškarci, to je jednostavno tako i oko toga nisam primijetila da netko traži pomoć. Istina je da u mojih 20 dana boravka nije bilo moguće zaživjeti se sa svime. Toliko ima informacija da je bilo nemoguće sve pohvatati, nisam ni znala koja bi pitanja postavila, jer sam bar 10 prvih dana provela u čuđenju, kao Alisa u zemlji čudesa. Onda čovjek to jednostavno počne prihvaćati, taj drugačiji svijet za nas, ali za njih uobičajen. Oni vjeruju da žena pri intimnom odnosu ne smije uživati i obrezivanjem joj to onemogućuju. To je neki način kako bi im odnos služio samo za reprodukciju. Tako sam ja to shvatila. Muškarci se obrezuju pred cijelim selom. Oni ne smiju pokazati licem gestu boli, ukoliko se to desi, za cijeli život ih smatraju kukavicama. Djeca se zarezuju ispod očiju na obrazima, kada su mala. Plakanje im moči rane, suze su slane, pa ih sol iz suza peče, na taj način djeca shvate da ih plakanje boli i sve manje plaču. Vidljivo je da su plemenski običaji čvrsti, za nas okrutni, no za njih životni i nezamislivo im je živjeti bez toga.

Što je s dogovorenim brakovima. Kako oni izgledaju?

Brakovi se dogovaraju odmah po rođenju djeteta. Žena se prodaje za 10 krava, što više krava ima muškarac, ima mogućnost i imati više žena. To je u plemenu uobičajena pojava te je na neki način žena i zaštićena od svog muškarca koji ju je otkupio. Zaljubljivanje, ljubav, odabir partnera nije moguće, to je jednostavno takav način života.

I naravno, pitanje o djeci ? Školovanje?

Djevojčica od deset godina hrani djevojčicu od godinu i pol, selo Moduli Juu

Djeca su tijelom mala, ali život ih ne mazi, kao da su stari ljudi koji imaju gomilu iskustava iza sebe. Školovanje nije nešto što se naglašava tamo, jednostavno ne vide smisao da se troši novac na obrazovanje. Dečki trebaju biti pastiri, a cure trebaju biti supruge i majke. To je sve. Nema komplikacija i traženja nečeg višeg. Utjecaj zapada čini da se djeca ipak šalju u školu, neka, ne sva. Zakoni postoje, po kojima je školovanje obavezno, no poštivanje zakona ne kontrolira nitko. Djeca redovito ponavljaju godinu, ne upisuju se u više razrede i sl. Roditelji jedinu prednost u školovanju vide u tome što djeca žive u školama, a samo na praznike idu kući. To je prilika roditeljima da hrane jedna usta manje. No sve škole imaju neku svoju cijenu i treba se izdvojiti iznos za neku bilježnicu ili školsku uniformu koju svi nose. Roditelji nisu spremni dati novac za nešto što ne smatraju potrebnim, zato je bitan taj naš doprinos. Sistemi kumstava, u kojima ljudi zapada plaćaju jednom djetetu godišnje školovanje, imaju smisla. Sama sam prisustvovala dolasku čovjeka koji je dijelio novac od „kumova“ ravnateljima škola, mamama, bakama i sl. kako bi dijete nastavilo školovanje.

Sedamdeset učenika u jednom razredu

Što bi nam još htjela reći, a nisam te pitala?

Htjela bi reći da sam iznimno zahvalna na svakom danu provedenom u misijama, isto sam zahvalna na tome što nekog to kod nas zanima, kao tebe K.P. Život izgleda potpuno drugačije nakon takvih iskustava. Čovjek postaje otvoreniji prema ljudima i zahvalniji na svemu.

Dunja i preslatka djevojčica

Hvala ti što si pristala na ovaj intervju. Za kraj nam reci gdje ti se mogu javiti ljudi koji su zainteresirani za takvu vrstu volontiranja ili žele pomoći na neki drugi način?

Pa nekako taj Facebook mi je najčešće put kontakata.

Sve fotografije: Dunja Osojnak Marinović

Naslovna slika: Dijete u školskoj uniformi prije primanja školarine

K.P.

Social
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments