Svatko može birati

Imamo li u životu izbor ili je sve već predodređeno?

Ponekad se čini da je život nepravedno uskratio mogućnost biranja nekim ljudima koji odrastaju u nepovoljnim financijskim uvjetima, koji su odgajani i poučavani od malih nogu da kradu, varaju ili provode svoje djetinjstvo lišeni prave brige i skrbi. Vidi li se među tim ljudima kakva razlika ili su jednostavno osuđeni da društveno posrtanje bude njihov put?

Kako se čovjek može pretvoriti u mrzitelja, u osvetnika, u gnjevno biće koje je u stanju razoriti sve ono što mu, po njegovom mišljenju, predstavlja prepreku? Gdje je potisnut ili zakopan moralni plamen? Da li je ugušen već u djetinjstvu ili se moral može samo prigušiti? Kakav put mora proći čovjek da se pretvori u zakletog mrzitelja?

Ponižen, osjetljiv i ranjiv čovjek bez samopouzdanja, prihoda i ponosa kojeg uspiju ispuniti gnjevom prema svima koji su drugačiji, na putu je vlastite i tuđe propasti.

Često nam se čini da su poneki ljudi predodređeni da nastavljaju loše puteve svojih predaka pa generacijski kradu, piju, prose, završavaju u zatvorima. Oni koji vjeruju u karmu, nazvali bi to možda karmatskim predodređenjem, neki drugi obiteljskim prokletstvom.

Je li to doista tako? Kada bi bilo tako, tada bi čovjek bio uistinu neslobodno biće, uvjetovano svim i svačim.

Što da vam je otac terorist? Ubojica? Ili da je sudjelovao u planiranju i organiziranju bombaškog napada na zgrade Svjetskog trgovačkog centra i od malena ste odgajani da jednog dana slijedite očev put?

Kakve bi vam bile šanse da zagovarate nenasilje, suosjećanje, pomirenje, mir?

Na to pitanje odgovor nam daje Zak Ebrahim u knjizi “Teroristov sin”- Priča o izboru.

Sin strojarskog inženjera iz Egipta i američke učiteljice imao je sedam godina kada je njegov otac iz vatrenog oružja ubio rabina utemeljitelja Židovskog obrambenog saveza, a 1993. iz zatvora je sudjelovao u planiranju i organiziranju bombaškog napada na WTC. Ostatak Zakovog života pretvorio se u stalno seljenje iz grada u grad i prikirivanje vlastitog identiteta. Trpi školska zlostavljanja zbog očevih djela, a očuh od kojeg je očekivao zaštitu pretvara se u još jednu dodatnu mračnu osobu u njegovom životu.

Jednog dana prolazi školskim hodnikom u trenutku kada se skupina mlađih klinaca dobacuje ruksakom koji su oteli dječaku. Dječak plače. Zak uzima ruksak i baca ga u koš za smeće. Osjeća zadovoljstvo što se napokon našao na suprotnoj strani jednadžbe. Ali ugledavši lice sirotog, izmučenog dječaka koje pokazuje izgubljenost i strah, vadi ruksak iz smeća i vraća mu ga. U tom hodniku je naučio: ne mogu činiti ono što čine meni.

Vraćajući se s posla u zabavnom parku, odlučuje unatoč svim tvrdnjama svog oca i očuha Ahmeda imati povjerenje u svijet. To priopćava svojoj majci koja tada izgovara riječi oko kojih će Zak izgraditi cijeli preostali život: “Već mi je zlo od mržnje prema ljudima.”

Prihvativši nenasilje Zak zna da to nije odluka za pasivnost, te da prihvaćanje žrtve na znači dopuštenje da agresor divlja po svojoj volji.

U svom romanu citira pokojnog povjesničara kontrakulture Theodora Roszaka koji kaže: “Ljudi na tjedan dana iskušaju nenasilje, a kada ne da rezultate, vraćaju se nasilju, koje ne daje rezultate stoljećima.”

Zak Ebrahim odabran je za nastup na glavnoj konferenciji TED-a (neprofitna organizacija posvećena širenju ideja) koja se održala 2014. godine. Govor koji je održao tom prigodom nadahnuo je nastanak knjige, a održao ga je nakon Billa Gatesa i Stinga.

Knjigu je objavila EPH Media-Zagreb, a tiskana je u lipnju 2015. Riječ je o malim knjigama koje se bave velikim idejama i zapravo predstavljaju poticaj da se na osnovu kratkih TED govora koje možemo pratiti na internetu, ispriča opširnija i dublja priča.

 

K.P.

 

Social
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments