Što želite od svog života?

Želite više novca, vitkiju liniju, kvalitetniju vezu, bolji posao ili nešto sasvim drugo, treće, peto…

Zašto to nemate?

Jer niste dovoljno vizualizirali svoje ciljeve?

Neistinito.

Zamišljali ste to tisuću puta u najrazličitijim verzijama…

I sada je više nego očigledno da u tom grmu ne leži zec.

U čemu je onda stvar?

Stvar je vrlo jednostavna. Uplašili  ste se boli koju biste morali „progutati“ na putu ka ostvarenju svoga cilja.  

Tako je sa svima nama.

Želimo li biti vitkiji moramo smanjiti obroke, hraniti se zdravo (ma što danas to značilo), znojiti se u teretani, svaki dan prehodati više od 10.000 koraka i tome slično. Moramo se odreći papanja finih odojčića s hrskavom koricom i slasnih kolača, zamijeniti isto laganom salaticom i nemasnim mesom, odreći se gaziranih pića i piti vodu s limunom. Umjesto buljenja u Internet, moramo izaći i prehodati sve lokalne ulice.To sve, nije uvijek baš pretjerano ugodno ni jednostavno.

Kvalitetna veza traži puno razgovora, zajedničkih planova, poštivanje različitosti, poštivanje jedno drugoga, suočavanje s problemima, podjelu odgovornosti, zajednička druženja, zajedničku radost, zajedničku tugu, individualnu radost, zajednički rast. Prekomplicirano.

Bolji posao znači, nerijetko, dodatnu edukaciju, puno razgovora za posao, hrpu odbijenica. Privatan posao znači ulaganje novca uz veliki rizik, višegodišnju borbu za dobit, suočavanje sa svim nelogičnostima društva, možda privremeno lošiji posao kako bi došli do nečeg boljeg. Opet preteško.

Zapravo, pitanje bi se moglo preformulirati.

Koliko boli i neuspjeha smo u stanju podnijeti da bismo ostvarili neki cilj?

Jer neuspjeh je dio svakog uspjeha.

Sramoćenje i nelagoda su crvići koji rovare u svima nama, pogotovo ako napuštamo stereotipe i svoju svakodnevnu rutinu. Bolno je odvojiti se od stada.

Pogled iz autobusa ( koji polazi u sedam sati s Krnjeva),  na uvijek iste ljude koji ulaze u njega, daje nam smirujuće misli u danu koji je pred nama. One nam pokazuju da je sve u najboljem redu: “Gospođa A. danas nije uzela kišobran na crvene točkice ili beba B. danas nije jako pospana, a gospodin Z. danas je zaboravio svoju smeđu torbu… Rutina je ono što smanjuje strah u našim životima.

Fotelja, daljinski upravljač i brdo kokica su ovdje s istom svrhom- kako bi nam rekli da je sve dobro i sve je ok.

Kod mene je sve ok. Zbog čega uopće pitate?

( A možda i jest sve sasvim ok.)

Svaka, pa makar i željena promjena, u nama izaziva strah i pitanje: „Što ako…?“

Svaka željena promjena u odrasloj dobi potisnula je ono dijete u nama koje nije postavljalo ta pitanja. Dijete koje je igralo igrice, crtalo, pisalo, gradilo kuće od lego kocaka i posvećivalo se svojoj strasti bez ikakvih upita. Strasti koja nije na stvari gledala kroz dobit, moć, uspjeh, status, “neka drugom crkne krava“, „ugrabi što možeš“, nego je jednostavno djelovala u nama.

Zašto fotografiram, hoće li me platiti, hoće mi lajkati fotku, hoće li fotografija krasiti naslovnice….?

Zato pitanje ne bi ni trebalo glasiti što želimo u životu, nego bi trebalo glasiti- da li uopće nešto dovoljno  želimo? Ili nam je jednostavno sasvim dobro i ovako.

K.P.

Fotografije: Pexels                                              

Social
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments