Srce u džepu (2.)

Intervju s kolegicom Dunjom Osojnak Marinović koja je boravila u Kući majke Terezije u Indiji

Što je zadatak volontera u radu s umirućima?

Iako sam na to pitanje već djelomično odgovorila kroz prethodna pitanja, mogla bi ovdje sumirati rečeno. Umirući su jedna posebno blagoslovljena kategorija ljudi koja na kraju života u glavi probiru svoj život, uspjehe, neuspjehe, učinjeno, propušteno itd.

Kod nas je to nešto drugačije, pa se kraj nekog života mjeri po tome da li se tvoja djeca brinu o tebi ili su te stavila u neki dom, koliko osmrtnica broji tvoja smrt u novinama,  te je li ti na pogrebu bilo puno ili manje ljudi, jesi li  ostavio novac iza sebe ili dugove. Komentiramo sve i svašta, za života i za smrti. Čak i taj kraj mi mjerimo kvantitativno. Tamo sam bila sa stotinu duša, koji umiru a nemaju nikoga. Osmrtnica neće biti, na pogreb im neće doći nitko, osim pokoja časna sestra misionarka. U njihovim očima nisam osjetila zbog toga neku tugu, jad, zaista, niti na trenutak. Osjetila sam samo zahvalnost što sam tamo, što je netko, njima potpuno nepoznat odvojio svoj trenutak života za njih. Tamo je smisao trenutka posebno naglašena, taj trenutak traje cijelu vječnost, jer je bitan, obilježi tebe i tu potrebitu osobu zauvijek.

Niz trenutaka čini život. Nije potrebno letjeti za nekim ciljem sumanuto, ne doživljavati ljude oko sebe, ljude, koji su potrebni tvog trenutka. Na završetku života nitko s mercedesom neće biti zakopan. Samo ispunjena duša pri zadnjem udahu zraka, može dati čovjeku mir.

Što te je posebno ganulo?

Pa zapravo možda ti odgovor neće biti očekivan, nisu me ganule ni bolesti ni umiranja ni neimaština, posebno me ganula briga časnih sestara za siromašne među najsiromašnijima. Iako bi se moglo reći da su one to izabrale, nekako čisto sumnjam da su mogle zamisliti što ih sve čeka, kad su kretale na taj put.

Njihovo služenje je toliko prepuno žrtve, davanja, ljubavi, prostiranja i brisanja ega da mi je to bilo nešto najljepše što sam doživjela. Osjećala sam da je moj cijeli život jedan veliki godišnji odmor, kada sam vidjela koliko se one daju za čovjeka. Toliko ljubiti čovjeka, ništa ne očekivati od njega zauzvrat, biti potpuno predan svom poslanju u poniznosti, bilo je za mene kao da mogu opipati svaki dan što je svetost.

Obje radimo s djecom, odnosno mladim ljudima. Kako žive djeca u Indiji?

Nisam vidjela škole ili vrtiće, vjerujem da postoje. Djeca, koju sam ja gledala skoro svaki dan, bila su po cijele dan na ulici, igrala su se nečim što nađu; bocom, čepom, nečim što padne sa stabla… Djeca izlijeću na ulicu u igri, stoje sama negdje, kao da nemaju nigdje nikog svog. Jure prema nama, lijepe se za noge, traže da im dajemo ruke, šetamo se s njima, da ih ljuljamo, vrtimo. Rukama pokazuju na usta, traže hranu, jako su prljava, imaju malo odjeće na sebi, svi su bosi.  S jednom djevojkom, volonterkom s Malte, išla sam kupovati bojice i papir kako bi im to poklonili. To je bila želja te djevojke. Rekla sam joj da bi možda bilo potrebnije da im  kupimo hranu nego bojice, a ona mi je  na to odgovorila: „Daj, molim te, ajmo ipak bojice kupiti, da bar jedan dan vidim da rade nešto dječje.“

Red za čokoladu
Igranje kriketa s djecom koja žive na pruzi

Može li se vlastito srce „ spakirati u džep“, kada vidiš dijete od tri tjedna kako spava na ulici?

Zapravo srce se može „spakirati“, bar sam ja to brzo uspjela. Ni jednom mi nije došlo da bih sjela i bespomoćno plakala nad njihovim sudbinama. Jako brzo shvatiš da oni od tvojih osjećaja nemaju ništa. Djela, samo djela, to im treba. Gledati i plakati ih neće nahraniti, niti im dati osjećaj prihvaćenosti. Imati osjećaj za te sudbine nije gledati dijete koje ima tri tjedna, zgražati se, ili uzeti dijete majci. Za mene je imati osjećaj, uzeti preostalo troje braće, koji su bili od jedne do pet godina starosti te se s njima poigrati, dati im bombon, uljepšati trenutak njima i njihovoj majci koja na prsima drži to dijete staro samo tri tjedana, sjedeći na podu ulice. Ili dok spavaju ujutro, ostaviti kraj njih porcije hrane koje smo večer prije kupili.

Bila si i s invalidnom djecom? O kakvim se stupnjevima invaliditeta radi? Kakvu zdravstvenu njegu i pomoć dobivaju djeca?

Popodne sam otišla dva sata na igru s invalidnom djecom. Također, imala sam priliku ići i u jednu drugu kuću s invalidnom djecom, niže dobi, u kojoj nisam volontirala, ali sam išla u posjet časnoj sestri iz Hrvatske koja tamo služi. To mi je bilo jako teško gledati, opet ne u smislu da bih nemoćno plakala, već u smislu neznanja kako im uljepšati trenutak. Imamo običaj „običnu“ djecu uzeti u naručje, škakljati ih, vrtjeti, raditi grimase…a ovdje nisam znala isprve ni kako prići.  Invaliditeti su za mene nikad viđeni, deformacije tijela su toliko izrazite da ponekad nisam znala u koji dio tijela gledam jer je stajao na nepripadajućem mjestu. Ipak kod nas, kad netko ima problem, odmah po rođenju se radi neki zahvati kojima se nastoji omogućiti relativno adekvatan život za djecu s posebnim potrebama, tamo to izostaje. Zdravstvena njega je za štićenike Majke Tereze odlična s obzirom na ostatak svijeta tamo, no u odnosu na nas je vrlo niska.

Posjetila si i selo gubavaca. Što si očekivala, a kakvi su bili stvarni dojmovi?

Ulaz u selo gubavaca blizu Kalkute

U posjet selu gubavaca  išli smo kao organizirana skupina od 25 volontera. Nekako sam razmišljala o tome da ću vidjeti  neku vrstu muzeja s povijesti bolesti i fotografijama, no nisam mogla pretpostaviti da bi se moglo raditi o živućim ljudima. Posebno se nisam nadala tolikoj količini ljudi, 300 bolesnih i 200 zdravih koji se brinu za bolesne.

Časni brat reda majke Tereze koji se 35 godina brine za ljude oboljele od gube

Kako zadržati ljudsko dostojanstvo kada oboliš od tako teške bolesti?

Nemam recepta, ali ono što mislim je da smo svi mi jako ovisni o mišljenjima drugih ljudi. Prosuđujemo sebe na osnovu onog kako nas drugi vide. U slučaju tako teške bolesti, jako je važno oboljelom biti okružen ljudima koji u njemu neće gledati neku nakazu ili nekog čovjeka bez svrhe, samo zbog toga jer je nemoćan. U selu gubavaca svi su isti, svi su jednako proživjeli. Neki su i ozdravili što daje nadu onim bolesnima. Također, nitko nikoga ne žali, svi rade koliko mogu, a oni koji ne mogu, imaju svoju svrhu jer mole. Samo mole i to je to. Za nekog beznačajno, za drugog puno. Ljudi koji nisu ovisni o mišljenju drugih ljudi, možemo reći, oni na putu svetosti, svjesni su da bolest ima svrhu i da patnja ima smisla sama po sebi na putu do vječnosti. Za nekog je to samo karma, primjerice za hinduiste u Indiji, a za druge je to put u raj. Svakako bih mogla zaključiti da vjera ima presudnu važnost u zadržavanju dostojanstva kod teških bolesti, a i kod života općenito.

Mesnica

Ljudi u Indiji prihvaćaju strance. Spomenula si, u jednom razgovoru da si se na ulici, često osjećala poput filmske zvijezde?

Indija je prepuna boja, ali područje gdje sam bila nije bilo baš šaroliko ljudskim rasama. Rijetko se može vidjeti bijelog čovjeka na ulici, osim nas volontera. Ljudi su se okupljali oko mene tražeći da se fotografiram s njima. Redali su se kao da je skrivena kamera. Obiteljska slika mene samo s ocem, pa samo s majkom, pa s djecom, pa s bakom, pa razne kombinacije baka-unuci, samo muški članovi obitelji, samo ženski. Sve je bilo popraćeno glasnim smijanjem i pogledima drugih prolaznika.

Što bi poručila ljudima koji poput tebe žele odvojiti dio svoga vremena i otići u Kolkatu (Kalkutu) ?

Žena koja godinu dana volontira u Indiji i reže beskućnicima nokte grickalicom

Poručila bi im da nije potrebno puno razmišljati niti analizirati želju za odlaskom. Indija je potpuno nesvakidašnja i na nju se ne možete pripremiti čitanjem podataka s interneta ili knjiga. Savjeti onih koji su bili mogu pomoći, ali samo djelomično. Svaka osoba doživi tu zemlju na svoj način i svatko doživi neku svoju posebnost i ima svoje svjedočanstvo. Volontiranje samo po sebi je dosta zahtjevno, ali je dobro organizirano. Radi se s ljudima, a ljudi su svugdje isti, željni ljubavi i pažnje.

Koji je tvoj odgovor onima koji kažu da i kod nas ima potrebitih te da nije zbog toga potrebno ići u Indiju?

Rekla bih da mi je potpuno jasno da i kod nas ima potrebitih, to vidim i doživljavam svakodnevno. No ipak, razlika je velika. Kod nas nema gladi ni beskućništva u tom obliku u kojem se susreće tamo. Na postoji tako jadan zdravstveni sustav kao što je njihov.  Gomile i gomile ljudi koji spavaju po ulicama, koje ne trebaš niti pitati da li su gladni jer to njihove oči govore same za sebe. Mnoštvo napuštene djece, napuštenih ljudi, samih, bez ikoga, njih tisuće, deseci tisuća… Odvojiti vrijeme i pogledati te ljude u oči, na tren im dati nadu da je nekome stalo do njih, može promijeniti nas same. Koliko god mi kritizirali našu zemlju, vjerujte, mi smo u raju.

Naslovna slika: jedna obitelj koja živi na pruzi

Fotografije: D.M.

Napomena: Kalkuta (Calcutta) je 2001. promijenila svoj naziv u Kolkata, ostavila sam taj nama bliži naziv, premda nije ispravan.

Nastavlja se…

Social
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments