Postoji li čarolija pospremanja?

Prošle godine, pod borom, (kako to čudno zvuči u siječnju), dobila sam na poklon od svoje kćeri- knjigu: Marie Kondo: „Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život“. Knjiga nije najnoviji hit, ali je svjetski  bestseler, prodan u više od tri milijuna primjeraka i do sada je nisam pročitala. Završila je u putnoj torbi i otišla sa mnom na odmor koji mi je ove godine, kao nikada do sada, bio potreban. Bila sam umorna od svakodnevice i sizifova posla na svim razinama. Između ostalih „veselih“ stvari, preuređivala sam spavaću sobu i to se oteglo neopisivo dugo. „Majstore“ neću ni spominjati jer mi i onako ne biste vjerovali (ili možda biste mi vjerovali). Pozitivno je bilo to da me nije  poharala gripa, naputovala sam se, kuhala samo umjereno, bez grozničave želje da imamo deset vrsta kolača i provela zimske praznike onako kako bi ih sama sebi poželjela. Vjerojatno, životna kompenzacija za onog Sizifa.

I da? Knjiga. Prvo sam se začudila da netko provodi godine, smišljajući najbolje načine za pohranu stvari. Uz to počinje čitati časopise za kućanice u svojoj petoj godini. Dobro, jest da je Marie Kondo Japanka, a  Japanci su nama malo čudni jer o njima stvaramo predrasude, najčešće preko filmova. Znate ono: kamikaze, harakiri, ne žele duge godišnje odmore, imaju male stanove pa ih ne smiju pretrpati.

Uz to, vjerovati da će vam pravilno pospremljen prostor promijeniti život. Kako god!

Žena, uzgred rečeno, ima iznimno uspješnu tvrku u Tokiju i pretvara domove klijenata u  prostor koji nadahnjuje.

Kako već mjesecima  i prije nego li je knjiga došla u moje ruke, raščišćavam, rekla sam sebi, možda ti ovo pomogne da napokon dovršiš započeto.

Ono što sam činila je izbačaj svih stvari iz garderobnog ormara, razvrstavanje na tri gomile: otpad (reciklaža) poklon pa ostatak na pranje ili  na kemijsko čišćenje te ponovno ubacivanje, opeglanog u nov, ugradbeni ormar“.

Zatrpani smo stvarima. To tek primjetimo kada se ulovimo ovakvog posla. Do tada možemo samo misliti da  nismo šopingholičari.

Mi smo jedna „hrčkoskupljačka“ civilizacija (izmišljam izraze u hodu). Možda će netko reći: „To kod mene nije slučaj. Rješavam se svega što ne nosim godinu dana  ili prije nego unesem novu stvar, iznesem jednu staru“.

Ali, što je s „tabu stvarima“? Što je vaša „tabu stvar“?

Da, to su oni predmeti kojih se ne odričete ni pod koju cijenu:

Knjige?

Fotografije?

Crteži djece, kada su bili mali?

Nonina pletena vesta?

Vaša sakupljačka strast: marke, značke, mobiteli, sličice?

Alati? (koji nikada nisu bili korišteni jer ih ne znate upotrebljavati)

Računi, oni još od vremena Marije Terezije?

Stvari koje ćete „nositi za po doma“.

 

Zamislite se u staroj večernjoj haljini ili u hlačama na crtu kako kuhate ručak. Nonsens. Ali naš mozak je čudan.

Svatko od nas ima barem jednu „tabu stvar“ koja se ne baca jer će „kad-tad zatrebati“. Ili onu koja nas vezuje za nekoga ili nešto.

 

I tu zapravo dolazimo do biti problema.

EMOCIJE.

Mi u stvari, ugrađujemo svoje emocije.

 

Zato na dnu ormara imamo onu staru, razvučenu vestu, kamenčić s morske obale, osušeni cvijet ili poklon koji smo dobili, a ne koristimo ga.

Što bi rekla Marie Kondo?

 „Baciti sve što ne budi radost“.

Nešto ne možemo otpustiti iz dva razloga-

vezanosti uz prošlost ili zbog straha od budućnosti.

 

Da, Marie Kondo bi bacila i knjige koje više nemaju svrhu, ali i one materijale sa seminara koje pobožno držimo u fasciklama jer ćemo ih opet proučiti kada nađemo vremena za to, razne upute o korištenju pećnica, hladnjaka, koje u konačnici nikada više ne pročitamo, platne liste koje nemaju svrhu nakon što ih proučimo, darove koje nikada nismo koristili (uz zahvalnost daru za radost kada smo ga primili), ambalaže mobitela i kutije električnih uređaja, kabele za koje više ne znamo čemu služe, neispravne televizore i radio prijamnike, suvišnu posteljinu za goste koji ne dolaze,  besplatne stvari koje smo dobili u svrhu promidžbe, fotografije neuzbudljivih krajolika za koje više ni ne znamo gdje se nalaze, učeničke knjižice koje više nisu svrhovite, ljubavna pisma ili čestitke…

Raščišćavate dok ne osjetite onaj savršeni klik. „Ovo je količina koja mi je potrebna za ugodan život. Ovo je sve što je potrebno da bi bio sretan“. 

Marie Kondo izražava mišljenje da je nered u kući ili stanu, često vanjski izraz unutarnje neravnoteže te da pospremanje može biti određena vrsta psihoterapije.

Što je knjiga promijenila kod mene? Lakše sam ubacila u kontejner za recikliranje odjevne predmete koji su ispunili svrhu u mom životu, pobacala sam sve upute i istekle garancije i silne kabele, naučila sam da torbice držim u torbama. Ostale savjete još usvajam.

Potrebno je još samo da nam Japanci otkriju kako u ladice posložiti vlastite krhotine i hermetički ih zatvoriti. Možda u nekoj sljedećoj knjizi.

 

 

K.P.

 

 

 

 

 

 

 

Social
  • 2
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments