Pasivno-agresivni nihilizam Generacije Y

Ovo nije samo tekst u kojem se jedan individualac zgraža nad ostatkom svoje generacije, već ova tema predstavlja jedno dublje psihološko razmišljanje generacije koja se naziva milenijalcima. Prvo na što bih vam volio obratiti pozornost je upravo ta riječ – milenijalci. Ne samo zbog same riječi već zbog činjenice da u zadnje vrijeme svatko želi biti definiran kao nešto. U koliko svoje postojanje ne možeš sažeti u jednu riječ koja će te predstaviti, smatra se da ne spadaš te da si zaostao u vremenu i prostoru. Danas su tema milenijalci. Ukoliko niste upućeni u taj izraz, milenijalcima se nazivaju generacije rođene od početka 1980. do ranih 2000. godina. Nazovimo to prvim generacijama koje se svakodnevno koriste tehnologijom. Rani milenijalci su kroz djetinjstvo imali nešto manje kontakta s istom dok je mlađe generacije koriste svakodnevno. ”Svijet ostaje nama.” Mi smo ti koji će preuzeti sve kada naših predaka ne bude bilo. Mi smo ta generacija koja će dići ljudsku svijest na viši nivo te ćemo raditi za dobrobit svakoga čovjeka. Ipak, mi smo mladi i motivirani. Tu dolazi do naglog kočenja i prave teme ovog članka.

Pošto su starije generacije djetinjstvo provele u nekim drugim prilikama ili bolje rečeno ne prilikama, odgajale su svoju djecu – milenijalce onako kako su oni zamišljali da je pravilno. Neki su svoju djecu odgajali kao da ih pripremaju za rat protiv svakog tko ne razmišlja kao oni. Uz veliku disciplinu i radne navike. U Hrvatskoj je tome pripomogao već davno završeni rat, u kojem smo se našli te ideale roditelja nije bilo teško usaditi u svoje potomke.  Drugi dio je više popuštao djeci te im uvijek govorio stvari kao što su: ”Nije bitno pobjediti, bitno je sudjelovati”, ili možda. ”Ti nisi zadnji, ti si samo prvi od iza”. Sve da bi se ta težina poraza djetetu skinula sa srca. Nakon svega ostaje nam generacija zbunjenih, depresivnih i izgubljenih ljudi. Moja namjera nije osuđivati jedne ili druge. Moja namjera je samo opisati cijelu situaciju iz jedne perspektive promatrača.

Kao što je već gore navedeno , danas se svatko mora identificirati po prilici i želji. Samo je bitno svrstati se negdje i mrziti drugu stranu iz apsolutno nebitnih razloga. Prvo su ti dodjeljeni religija i nacionalnost. Nakon toga obavezan si odabrati jesi li lijevi ili desni. Nikome ne pada na pamet da možda u cijeloj priči postoji i neka treća ili četvrta varijanta. Na kraju krajeva svi ignoriraju očito – sve to je potpuno nebitno. Nije bitno. Zaista! Lijevo ili desno? Kakve su to gluposti, tko je to izmislio? Često iznesem neki stav tijekom nekog razgovora te sugovornik često odmah reagira u stilu ”Aha! ti naginješ malo lijevo.” ili u nekoj drugoj situaciji ”Znači, desno si.” Ne gospodine, s mojom orijentacijom je sve uredu, ja savršeno stojim te nemam problema s padanjem na lijevu ili desnu stranu.

Sada kada smo prošli politički dio ovog članka spomenuo bih odnose između ljudi te način na koji se isti odnose prema sebi. Kada gledam objave svojih prijatelja na Facebooku čini mi se kao da sam okružen s ekipom odjela za rehabilitaciju od zamišljene depresije.

Nihilizam je dosegao vrhunac. Ukoliko si zadovoljan sa svojim postojanjem te razumiješ svoj put i svoje ciljeve vjerojatno si lud. Danas nisi podjelio na Facebooku ”meme” koji u prenesenom značenju govori kako si užasno usamljen i deprimiran jer si samoga sebe doveo u tu situaciju? Pa čime se baviš cijeli dan ako se ne žališ sam nad sobom!? Prakticiranje nekih vrlo korisnih aktivnosti te proučavanje čovjeka s psihološke i fizičke strane dovelo me do jednostavnog zaključka. Svaka aktivnost ili neaktivnost utječe na psihofizičko stanje. Ukoliko osoba počne negativno razmišljati te joj nihilizam služi kao glavni alat i isprika za sve, dovest će se u klopku iz koje nije lako izaći. Ta pasivna agresija može dovesti do ozbiljnih problema. Također, danas svatko sam sebi daje dijagnoze depresije čim ustane na lijevu nogu. Ljudi ne vole relativne stvari. Umjesto da se prepuste osjećaju koji ih je preplavio te ga prihvate kakvim je, ljudi će ga radije definirati te nakon što uvjere sami sebe da su u depresiji ostat će u toj kolotečini. A tada slijedi traženje pažnje putem socijalnih mreža i uživanje u malim dozama serotonina svaki puta kada se pojavi notifikacija. Jedna veoma bitna stvar koju vrijedi napomenuti je što se dešava u mozgu novih generacija. U ovo veoma zbunjujuće doba većini je nemoguće smiriti potpuno nepotrebne misli koje konstantno naviru u ljudskoj svijesti. Konstantan nalet svakojakih problema, memorija, zamišljenih scena koje se neće desiti. Tada se ljudi uvjere da imaju probleme. Probleme koji su kreirani u njihovom vlastitom umu. Nakon što stvore taj ne postojeći problem, počinju stvarati stvarne probleme jer se zbog konstantog razmišljanja ne mogu usredotočiti na ono što se zaista zbiva.

Sada kada znamo problem, volio bih ponuditi rješenje. Život nije ravna linija, niti je život zatvoreni krug. Život je jedna veoma zaobljena linija koja se nastavlja u obliku pisanog slova ”L”. Uvijek ide u istom smjeru, ali se konstantno ta linija podiže i spušta čineći niz krugova koji se nastavljaju u istom pravcu. Kada se desi uspjeh ma kakav god bio, ta linija se uzdiže. Kada euforija tog uspjeha nestane, linija se ponovno spušta. Većina ljudi odustane te izgubi volju čim vide da linija ide ka dolje te je to razlog zašto im se čini da konstantno žive neuspjeh. Umjesto da prihvate svoje padove, te u dobu takozvanog ”padanja” prouče prijašnje greške kako bi sljedeći uspon bio uspješniji, oni ostaju dolje te padaju sve niže i niže. Čovjek konstantno živi iluziju. Igru! U toj igri svatko upravlja vlastitim alatima. Osjećajima, odnosima prema sebi i drugima. Raznim situacijama i potezima. Temelj dobre igre je pozitivan stav. Stav jednog klauna. Sramota je što većina zauzme stav tužnog klauna te igraju jednu monotonu i tužnu igru. Takvi ljudi također nisu dobri suigrači. Siguran sam da ste susreli barem nekoliko ljudi koji ne mogu voditi razgovor bez da svakih nekoliko minuta dovedu u temu svoje probleme. Ili teme tipa: ”Joj, si čuo koliko je ljudi poginulo tamo i tamo?” ”Ah… Prije je bilo bolje, sad niš ne valja.” I slično. Kako uopće očekivati ikakav pozitivan događaj ukoliko su jedine stvari o kojima razmišljaš – problemi? Kao najočitije rješenje predložio bih djelovanje ili bolje rečeno – ne djelovanje. Gotovo svi problem kreirani su u ljudskim glavama. Gledati na svaki pad kao na priliku za napredak je ključ do uspjeha. Nihilistični pogled na svijet stvoren je u vlastitim glavama. Nitko osim tebe ne može pomoći – tebi. Izađi van, udahni svjež zrak te uvjeri samoga sebe da si sretan, isto kao što si se uvjerio da moraš konstantno žaliti samoga sebe. U teoriji veoma jednostavno rješenje. Ništa nije bitno, 90% stvari koje susrećeš su izmišljene i tu su zato jer je netko rekao: ”Hej, ajmo ovo staviti ovdje.”,”Hej, ajmo mi bit desni a vi budite lijevi.” Sve je igra kauboja i indijanca. Postoji bezbroj načina na koje možeš živjeti život. Sramota je odabrati najlakši put, ušuškati se pod deku i tiho jecati dok je sve što trebaš učiniti promjeniti perspektivu. Kada je teško, plači. Kada uspjevaš, smij se. Nemoj definirati svoje osjećaje i pitati se zašto. Plovi kroz život, igraj igru i zabava je zagarantirana.

Autor članka: Erik Grgincic

Facebook  Instagram

Social
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments