Otkrijmo u svojim životima vlastitu Kalkutu (1.)

Intervju s kolegicom Dunjom Osojnak Marinović koja je boravila u Kući majke Terezije u Indiji

Ovoga ljeta, radeći  posljednje dane, prije godišnjeg odmora s kolegicom Dunjom i uvelike planirajući gdje ću otputovati za to vrijeme i na koji način ću se opustiti nakon stresne svakodnevice, upitala sam je,  gdje će ona na godišnji?

„Idem u Kalkutu i volontirat ću s umirućim ljudima u Kući majke Terezije“, rekla je to potpuno normalno, kao da će skoknuti do Gorskog kotara ili do nekog obližnjeg grada u Istri.

 (Pobogu ženo, nakon ovog stresnog posla, još imaš energije za tako nešto? Čudila sam se u sebi, ali sam  bila i iskreno zadivljena).

Potom sam krenula dijeliti glupave savjete o tome kako treba ponijeti sredstva za dezinfekciju, pa sam pričala o težini zraka u Kalkuti (Kolkati), a sve na osnovu Googlea. Indiju nisam nikada vidjela.

Tijekom ljeta, ponekad bih se sjetila kolegice, a s prvim jesenjim danima, konačno je  i zamolila da mi  napiše svoje dojmove i odgovori na neka pitanja. Jesen se rastegla do Božića, a zbog naše zauzetosti, intervju je dočekao objavu u razdoblju adventa.   Možda je isto bilo i potrebno baš u ovo vrijeme kako bismo dobili drugačiji pogled na naš konzumerizam te kako bismo svi mi shvatili koliko smo privilegirani u životu. Možda i zbog toga kako bismo potražili u svojim životima svoju vlastitu Kalkutu, kako kaže majka Terezija.

Dunja, oprostit ćeš mi na ovoj digresiji. Većina „normalnih“ ljudi jedva čeka opustiti se od posla, na  godišnjem odmoru, na nekoj plaži i staviti „mozak na pašu“. No ti zapravo komešaš našu ustajalu rutinu svojim „godišnjim odmorima“. Naime, petnaest dana,  ljetnih praznika provela si u radu s umirućima u bolnici majke Terezije u Kalkuti kao volonterka. Majka si troje djece, zaposlena si u odgoju poput mene. Odakle crpiš snagu i kako ti je takva  ideja uopće pala napamet?

Već kao mala sam maštala o tim nekim šarenim i dalekim zemljama poput Afrike i Indije. Gledajući na televiziji filmove ili reportaže o njima, javljala mi se želja doživjeti tako nešto, dok su mi se druge, daleke destinacije poput Amerike, Australije i sl. činile pomalo uobičajene, bliske našoj kulturi. Nisam vjerovala u to da je moguće doći do toga, jer sam odgajana da se treba svesti u neke zamišljene okvire i očekivanja koje okolina ima prema nama i prema njima živjeti. Tako sam i živjela, u okvirima, i nije  se javio neki bunt u meni da želim izaći iz tih okvira, nego je u moj život došao Isus koji je moj um i srce oslobodio potpuno od svih okova. Obzirom da me poznaješ, znaš da nisam neka lebdeća figura, pa moja izjava o ulasku Isusa ne znači da se lelujam u molitvama  cijeli dan, već je to jedini odgovor na pitanje odakle mi snaga.

U kući majke Tereze, blagoslov pod njezinim kipom

Za početak možeš li nam reći kako uopće doći do Kalkute? Možda poneki praktičan savjet, ako  netko  od naših čitatelja odluči slijediti tvoj primjer?

Kako doći do Kalkute, saznala sam godinu dana prije ovog puta u Indiju, kada sam željela u Afriku i pitala misionara koji djeluje u Africi, upravo to: „Kako do Afrike?“, na što je on odgovorio: „Jednostavno kupiš kartu i odeš.“ Zapravo i jest tako jednostavno, kad te vodi unutarnji poriv. Gledala sam malo letove s obližnjih aerodroma, danas je to relativno jednostavno, s obzirom da ti pretraživači letova daju razne opcije. Meni je najjednostavnije bilo iz Trsta, s obzirom da nam je to geografski blizu. Let je bio preko Rima i New Delhija do Kalkute. Od prtljage sam imala ruksak na ramenu, ne zbog cijene leta, nego zbog praktičnosti. Znala sam da ću vjerojatno hodati po Kalkuti kada sletim, jer nisam imala rezerviran smještaj unaprijed. Sve imati na leđima činilo mi se kao najjednostavnija opcija, iako mi baš i ne volimo „teret na leđima“. Kad se sleti uzme se taksi, nekih drugih suvislih opcija nema, no taj je prijevoz  u trajanju od sat vremena, od aerodroma do kuće Majke Terezije, vrlo jeftin za naše prilike, oko 30 kuna. Po dolasku u kuću, sve teče glatko jer imate i volontere iz svih krajeva svijeta i časne, koji će vam pomoći da se dalje snađete, iako nemate smještaj, niti ideje kuda bi krenuli.

Kako funkcionira promet u Indiji? Kakva su tvoja iskustva s vlakovima, taksijima, tuk tukom?

Vlak bez prozora, vrata vise s njega

Promet u Indiji je jedan opći kaos. Imala sam ideju u avionu, na putu prema Indiji, rentati auto, no čim sam izašla iz aerodroma u Kalkuti, odustala sam momentalno. Ulica je bila širine dvije trake, no nema nikakvih vidljivih bijelih crta po njoj,  možda su crte i tamo, no od silne prljavštine one nisu vidljive. U toj širini ceste vozi 4, 5, 6 kolona, sve je pomiješano od prijevoznih sredstava. Kamioni, auti, motori, bicikle, tuk tukovi na motorni pogon, rikše koje vuku ljudi, te pješaci koji nastoje prijeći s jedne na drugu stranu ulice. Vlakovi su bez stakala na prozoru i vratima, ljudi, baš kao u nekom filmu, vise s vlaka. Iako se svi putnici nisu  ukrcali na vlak na određenoj stanici, on nemilosrdno kreće, pa sam imala i osobno iskustvo da sam uskočila u vlak u pokretu. Taksisti obično ne znaju kamo trebaju voziti ako im kažete adresu, bolje se orijentirati prema nekoj značajnoj zgradi, tržnici, hramu i sl. Nikad ne valja ući u taksi ili tuk tuk prije ugovorene cijene vožnje, zaista ne štede na nabijanju tarifa, ako cijena nije dogovorena ranije. Autobus ili vlak nisu u toj kategoriji, cijene su jasne i npr. za vožnju od pola sata platit ćete 1 kunu.

Kolodvor
Ulice Kalkute

Koliko u Kalkuti ima volontera iz Hrvatske?

U Kalkuti nema volontera iz Hrvatske, i zanimljivo je da su mi rekli, da je do sada, možda dvoje njih bilo iz Hrvatske. Interesantno je, koliko je svetica Majka Terezija kod nas popularna, a  nitko nije imao poriv da se okuša u volontiranju. Moguće je da  ljudi i ne znaju da je to izvedivo. No evo, sad vam kažem svima, izvedivo je, nije komplicirano, a iskustvo je predivno.

Koje su osnovne predispozicije koje mora imati volonter, ako se odluči za rad u Kući?

Ukoliko posjetite WEB stranicu Misionarki ljubavi, što je naziv za časne sestre reda koji je osnovala Majka Terezija, tamo vam sve dosta jasno piše. Zapravo, piše toliko jednostavno da se meni činilo da je pola toga izostavljeno, dok sam to čitala, u udobnosti svoga doma, ležeći  na kauču. No, kad se dođe tamo, zapravo je sasvim jasno da je to, zaista, sve jednostavno. Od predispozicija potrebno je imati: „Ruke za služenje i srce za ljubav.“ I to ne treba shvaćati doslovno. Zasigurno bi imali posla za vas i da doslovce nemate ruke i da su vam srca kruta za druge. Tamo se sve mijenja, pogled na ljude, svijet, potrebe, bolesti, siromaštvo, napuštenost, obitelj itd. Kompletna naučena slika vrijednosti  izvrće se naglavačke.

Misa u kapelici

Što je bila primarna zadaća Majke Terezije u radu s potrebitima?

Majka Terezija je napominjala, što možemo i pročitati u njezinim knjigama, a doživjeti tek kada  stanemo na „njen teren“, da bolest današnjice nisu guba, tuberkuloza i slične zarazne bolesti, već osamljenost i nebriga jednih za druge. U svakom „siromašnom među najsiromašnijima“ kako ih je zvala, ona je vidjela sliku Isusa te je imala poslanje dovesti ljude pred Isusa-lice siromaha.

Kako si preživjela kulturološki šok? Kakvo ti je bilo zdravstveno stanje?

Nekako nisam baš imala osjećaj kulturološkog šoka, više sam imala osjećaj totalne poniznosti pred onim što vidim. Bila sam nekako nijema na sve. Ne šokirana, više onako – „NO COMENT STIL“. U principu je sve kulturološki drugačije nego kod nas, ali i tamo su kao i tu, ljudi samo ljudi. Zdravstveno stanje mi je bilo zaista dobro, osim umora koji sam često osjećala, pa bih išla popodne malo leći da izdržim dan, koji je počinjao u ranu zoru. Zoru, koja nikad nije bila popraćena izlaskom sunca.  Problem mi je stvarala vlaga u zraku koja je pomiješana s jakim zagađenjem zraka punog prašine i smoga. Čovjek teže diše a time se i brže umara.

Kako si izdržala rad na ekstremnim temperaturama?

Temperature nisu toliko visoke, koliko problem stvar ta vlaga i zagađenost zraka. Osjećala sam se tromo i sporo, pila sam velike količine vode te mi je odjeća bila stalno vlažna. Potreban je češći odmor tijekom dana, što je i u rasporedu volontiranja, pauza od 30 minuta, te odmor od tri sata između jutarnjeg i popodnevnog volontiranja.

Opiši nam jedan tvoj dan? Što si jela?

Dan bi počeo ustajanjem u 5:15, a završavao oko 22 sata. Malo prije 6 sati išla sam na misu u Kuću Majke Terezije. Spavala sam u  Baptističkom centru, a on je bio udaljen, niti 10 minuta hoda. Nakon mise u 7:30 je okupljanje volontera s doručkom. Doručak je svako jutro bio banana, feta kruha i čaj. Slijedi zajednička pjesma i molitva, te se odvajaju oni koji volontiraju zadnji dan. Njima se pjeva pjesma i dobivaju od časnih sestara poklon. Dijelimo se u grupe prema ranije utvrđenom rasporedu te idemo svatko u svoj dio grada u razne kuće koje je otvorila Majka Terezija. Volonteri koji znaju put su vođe, nama koji još ne znamo. Po dolasku na mjesto volontiranja, na samom ulazu pokazujemo karton volontera te se upisujemo u knjigu posjetitelja. Tamo dobivamo pregače i ostavljamo stvari. Potom nam volonteri, koji već znaju, pokazuju što ćemo raditi. Krećemo s pranjem odjeće, na ruke, naravno. Pere se u tri bazena, plus zadnja faza je stavljanje odjeće u neki čudan aparat, koji izgleda kao velik lonac s poklopcem koji se brzo vrti na velikoj temperaturi te dezinficira. Odjeću nosimo na krov, gdje je stavljamo na sušenje. Potom idemo među žene na smještaju. Dečki idu kod muškaraca, a djevojke volonterke, kod žena kojima dajemo voće. Slijedi šetnja s korisnicama, koje mogu hodati uz našu pomoć te šećemo oko željeznih kreveta koji su niski i postavljeni u svakom slobodnom djeliću prostora. Zatim slijedi skupljanje već osušene odjeće. Treba joj možda sat i pol da se osuši, i na kraju peremo suđe nakon ručka, a neke volonterke i hrane korisnike, ovisno o raspodjeli posla. U svom tom periodu imamo i pola sata stanke na kojoj dobivamo bananu i čaj. Nakon toga se zajedno vraćamo u prenoćište na tuširanje, odmor i ručak. Oni koji volontiraju popodne, idu u 15 sati na drugu destinaciju,  ostali se odmaraju, šetaju i sl. Volontirati  se može i ujutro i popodne, ili samo u jednom dijelu dana i sl. Izbor je slobodan. Od hrane jela sam gotovo isključivo indijsku hranu, koja je nešto začinjenija, ali ukusna. Jede se na  ulici ili u prenoćištu koje je imalo u ponudi i obroke.  Popodne bi se otišli prošetati, istraživati dijelove grada, po dva tri sata, ne duže, jer umor čovjeka brzo svlada pa nismo iza 21 sat više izlazili. Uz to, svako popodne počinje program za volontere u kući Majke Terezije koji uključuje svjedočanstva volontera, molitve, klanjanje pred Presvetim, misu i sl.

Često se mi u Hrvatskoj žalimo na svoj standard? Što je bogatstvo u Indiji?

Da, često se žalimo, na sve se žalimo i teško nam je vidjeti sva bogatstva koja imamo. Tamo je nezamislivo imati pitku vodu na način da samo odvrneš slavinu, imati svaki dan hranu, krov nad glavom, zdravstvenu zaštitu, socijalnu pomoć, porodiljnu naknadu, dječji doplatak, jednokratne pomoći, susjede koji će ti donijeti nešto, grupe za razmjenu odjeće, kolica za djecu, igračke, pučke kuhinje, kakav-takav posao, odjeću, obuću, sapun i sl. Njima je to sve nepoznanica, a po mom saznanju za njih je bogatstvo preživjeti dan i biti sit.

Vijenci od cvijeća koje koriste za stavljanje u hramove svojim božanstvima

Vrijeme u kojem živimo promiče uspjeh, ego stavlja naše „ja“ u prvi plan?  Kako ljudi koji umiru u neimaštini, koji možda nikada nisu ostvarili ništa od onog što mi smatramo velikim, gledaju na svoj život u nestajanju?

Teško mi je govoriti u njihovo ime, no ono što sam doživjela, i kako sam ja to shvatila jest- da su naše vrijednosti života potpuno drugačije u odnosu na ljude s kojima sam se susretala. Samo gledajući njihovu hinduističku vjeru koja vjeruje u karmu, za nas je nešto teško razumljivo. Zbog karme umiru na ulici, neki ne daju niti da im s pomogne. Vjeruju da moraju odraditi svoj život kako ih slijedi, a da će u narednom životu za svu patnju biti nagrađeni i imati neki bolji život. Zamišljam da nisu možda ni maštali o nekim ciljevima jer jednostavno ne poznaju te naše mjere uspjeha. Ono što sam sigurna je da svaki život tamo, kao i kod nas, ima svoju svrhu, bez obzira kako mi taj život po našim mjerilima kvalificirali, je li taj život uspješan ili manje uspješan. Ono što je za mene isto sigurno, jest da ti ljudi kao i mi, čeznu za prihvaćanjem i ljubavi, upravo to je po meni svrha volontiranja i upoznavanja druge kulture.

Doživjeti da premda ne poznaješ jezik, kulturu, ne razumiješ uopće njihov način života i nalaziš se u situaciji da ne vjeruješ što vidiš,  priđeš čovjeku i on tebi i pogledate se u oči s onom iskrom čovjekoljublja.

Fotografije: D.O.

Naslovna fotografija:

Slam četvrti, najsiromašnije četvrti u kojima ljudi žive na tračnicama. Grupa djece želi se fotografirati s Dunjom.

Nastavlja se…

Social
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments