Oprostiti? Da ili ne?

Često čujemo da treba oprostiti osobama koje su nas povrijedile. Ali nismo nadljudi. Nismo niti sveci.

Ako nekome oprostimo, taj može pomisliti da smo slabići?

Oprostimo li, tim osobama to ionako ništa neće značiti, jer često ne razumiju snagu svog čina ili ih jednostavno, nije briga. Čemu onda opraštati?

Lako je nekome reći da  trebamo oprostiti, kad nije bio u našoj situaciji i ne može znati, što smo zbog toga prošli?

Kako oprostiti kada me osoba nikada nije niti pitala za oproštenje?

Mislite li da se svaka uvreda ili zločin može oprostiti? Postoje i neoprostive stvari.

Ne zaslužuje li počinitelj zla svoju plaću, zbog svih naših suza, tjeskoba i depresije?

Ne viče li svako zlo djelo za osvetom?

Ne treba li svakom zlu uzvratiti dostojnom količinom bijesa i mržnje pa neka vidi da ne može s nama tek tako?

Dobro, ja bih možda ipak želio oprostiti, ali ne znam kako?

Pitanja bi se mogla nizati u nedogled. Svako to pitanje, zdravorazumski gledano sasvim je ispravno.

Ljudski gledano opraštanje je u nekim slučajevima čak i neopravdano i nezasluženo.

Oprostiti?

Zbog čega onda uopće oprostiti zlobu, zavist, pohlepu, ljubomoru, mržnju, namjerno podmetanje, nepoštovanje, ostavljanje, nasilje, nepravednu osudu, vrijeđanje, ogovaranje? Ili nešto još stostruko gore od navedenog.

Zašto oprostiti?

Zato što opraštamo radi sebe, a ne radi druge osobe.

Opraštajući drugoj osobi, oslobađamo sami sebe.

Oproštaj je važan nama jer nas oslobađa života u zatrovanosti i oslobađa nas neprestanog kruženja zla oko nas. Opraštajući stavljamo crtu između nas i osobe koja nas svojim zlom želi zadržati u tami.

Opraštanjem prestajemo živjeti u zatvoru neprestanog proživljavanja istog događaja, iznova i iznova.

Opraštanjem možemo zadobiti ponovno životnu snagu, možemo se osloboditi vlastite nemoći, ogorčenja, negativnih emocija, želje za osvetom.

Oprostiti nikako ne znači zaboraviti.

Oprostiti ne znači, ne tražiti pravdu, ako je ona ikako moguća i ako je ona uistinu potrebna.

Oprostiti ne znači ostati u kavezu zla, ako se zlo neprestano nastavlja.

Oprostiti ne znači odobriti čin kojim nas je osoba povrijedila.

Oprostiti znači napraviti najbolje za samoga sebe jer neopraštanje troši nas same, truje nas i psihički i fizički.

Oprostiti, znači voljeti sebe. Dati si novu priliku.

Kako oprostiti ?

Oprostiti ne možemo u jednom danu.

Bol je tu i treba je proživjeti, treba je priznati, ali u njoj ne treba ostati predugo (mjesecima, godinama…)

Oprostiti ne znači kucati na vrata osobe i moliti je za oproštaj, opraštanje je naš osoban čin.

Nije loše  izreći ga glasno sam sebi: „Opraštam ti povredu i od sada želim živjeti u svom miru!“

Opraštanje nije magičan čin u kojem ćemo upotrijebiti čarobni štapić i sva bol će nestati, ali onog trenutka kada započnemo proces opraštanja, već ćemo se znatno bolje osjećati.

Osoba koja nas je povrijedila ne zaslužuje imati moć nad nama, a činom opraštanja mi joj tu moć oduzimamo.

 „Griješiti je ljudski, opraštati božanski.“,

rekao je Alexander Pope, a Mahatma Gandhi bi dodao:

„Slabi ne mogu opraštati. Opraštanje je odlika velikih“.

Tekst: K.P. Fotografije:Pixabay

Social
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments