Odgoj: Hrvatska – Danska

Radim u odgoju. Otkrila sam sada komadić istine o sebi. Kažu da je trava uvijek zelenija u susjedovom dvorištu, a ako je susjedno dvorište Danska i ako su Danci najsretniji ljudi na svijetu, onda intrigira, što je to, što Danci znaju bolje od nas?

Što je to, što danski odgoj djece čini drugačijim od odgoja u nekim drugim dijelovima svijeta ili što je to, što razlikuje danski odgoj od hrvatskog odgoja djece?

Naravno, ovim tekstom ne želim pretpostaviti da postoje instant rješenja koja se tiču odgoja djece niti zanemariti činjenicu da je svako dijete individua, ali svakako postoji put koji moramo pronaći kako bi postali puno sretnija nacija od ove kakva trenutno jesmo.

Vidjela sam u izlogu knjižare svjetski bestseler autorica Jessice Joelle Alexander i Iben Dissing Sandahl “Danski odgoj djece” i kupila ga.

Za početak, već mi je pri čitanju prvih stranica laknulo. Naime, kada su prijatelji, suautorice knjige o roditeljstvu-Jessice, doznali da ona piše knjigu, prasnuli su u smijeh. Rekli su joj da je ona žena s najmanje majčinskih osjećaja od svih žena koje poznaju. Nju je, međutim, upravo ta činjenica potakla da kao Amerikanka udana za Danca počne postavljati pitanja, otkrije filozofiju odgoja djece i krene mijenjati svoj život.

Zbog čega je meni laknulo? Iz istog razloga. Imala sam pred očima svu svoju djecu koja bi mi lako mogla prigovoriti i reći: “…kao da si ti savršena?”. Daleko sam od savršenstva jer savršeni ljudi ne postoje. Postoje samo oni koji se trude pronalaziti odgovore na pitanja i trude se u datim okolnostima činiti najbolje što mogu ili misle da je najbolje.

Dakle, prije nego krenem, željela bih reći svim roditeljima da ne postoje savršeni roditelji i ako vam je laknulo kao i meni, možemo zajedno krenuti na ovo putovanje.

Dakle, Danska vs. Hrvatska!

Jesmo li mi Hrvati pretjerano opterećeni uspjehom svoje djece, imamo li natjecateljski mentalitet koji izgleda nekako ovako:

Ivica ima sve petice. Dobro, ima jednu četvorku iz povijesti, ali to je samo zato što taj profesor ima neke čudne kriterije. Najbolji je u karateu, a nedavno je osvojio prvo mjesto u stolnom tenisu.

Mi Hrvati osjećamo neki čudan pritisak da moramo imati pametnu i nadarenu djecu te ih istovremeno uključiti u što više slobodnih aktivnosti. Podlegli smo zapadnjačkom, mogli bismo reći i američkom mentalitetu koji nalaže da djeca moraju imati potpuno ispunjeno vrijeme kako ne bi imala vremena za gluposti.

Što bi bilo kada bi dopustili djeci da se više igraju? Da li bismo osjećali krivnju i nelagodu zbog toga?

Ako mislite da je igra to što Perica svira gitaru, trenira rukomet ili vaterpolo, onda se nismo dobro razumjeli.

Igrati se, znači, sam kreirati svoje aktivnosti. Biti sam ili s prijateljima. Igrati se onoga što u tom trenutku poželiš i koliko god poželiš.

Na žalost, u našem mentalitetu, igra se doživljava kao gubitak vremena koje je moglo biti usmjereno na učenje.

Što su utvrdili Danci? Shvatili su da slobodna igra čini djecu manje napetom i uči ih otpornosti. Omogućuje im da lakše prevladaju stresne ili traumatične situacije te da bolje upravljaju emocijama.

Danci nemaju naglasak na obrazovanju, niti sportu, nego na cjelovitom djetetovom razvoju.

Otpornost je jedan od najvažnijih čimbenika za uspjeh u odrasloj dobi, kažu autorice knjige.

Svjesni smo kako danas sve veći broj djece pati od poremećaja pozornosti, anksioznosti i depresije te im se često daju lijekovi koji će “sanirati” ova stanja.

Ne bi li bilo bolje kada bismo djeci davali više vremena za igru, kada bi arhitekti bili u mogućnosti kod projektiranja naselja iznaći velike prostore za djecu.

Ne bi li bilo jednostavnije kada bismo djeci dali mogućnost da opet budu djeca?

Da li bismo tada, za koje desetljeće mogli reći da smo puno sretnija nacija?

Sjećam se svog djetinjstva i kolača koje smo mijesili od blata i ne prevelikog broja igračaka koje su nam dopuštale da upotrijebimo maštu. Imali smo i zelene livade i “svoja” stabla. Da li je jeftinije od toga financirati farmaceutsku industriju lijekova?

Da Danci, koji smatraju da je igranje od presudne važnosti za djetetov razvoj misle ozbiljno, dokaz je da danskoj djeci nije bilo godinama dopušteno započeti školovanje prije navršene sedme godine. Danci smatraju da je potrebno imati povjerenja u svoju djecu da mogu učiti sama, odnosno sama riješiti svoje probleme. Nepojmljivo im je da je netko genij u profesionalnom pogledu, a ne snalazi se u svakodnevnim situacijama.

Što nadalje pokazuju istraživanja? Upućuju nas na to da djeca, adolescenti i odrasli koji smatraju da imaju nadzor nad svoji životom, lakše podnose životne prepreke i ne tonu u osjećaj bespomoćnosti i depresije.

Bdijući poput raskriljenih ptica nad gnijezdom, mi zapravo kao roditelji, oduzimamo djeci osobni prostor, želeći djecu zaštititi pod svaku cijenu od svega.

Danci nude djeci pomoć samo onda kada im je doista nužna.

Sjećam se studentskih vremena kada sam imala kolegij iz Dječje književnosti. Tada smo proučavali neke dječje priče koje su imale turobne i edukativne završetke. Zapravo sam bila zgrožena načinom na koji su  nekada djeci bile prepričavane bajke u sirovom, nedorađenom obliku. Mi smo preinačili mnoge bajke kako bi udovoljile našem kulturološkom idealu i kako ne bi zgrozile djecu.

Bajke najpoznatijeg danskog pisca Hansa Christiana Andersena u originalnom izdanju često nemaju happy end. Danski filmovi nisu poput američkih i puno rjeđe završavaju sretno. Danci imaju stav, koji je potkrijepljen istraživanjem da gledanje tužnih filmova čini ljude sretnijim jer im se na taj način skreće pozornost na pozitivne stvari kojima obiluje njihov život. Oni ne žele samozavaravati svoju djecu kada prolaze kroz teško razdoblje.

Što je s pohvalama? Čuli ste da treba pohvaliti vlastito dijete.

Kada nam donesu čudan crtež na kojem su neke črčkarije, mi redovito pohvaljujemo svoju djecu.

Bravo, Nikola! Ti si novi Picasso. Tata, vidi što je Nikola nactao.

Danci će suprotno tome usmjeriti pozornost djeteta na zadatak umjesto na pohvalu. Upitat će ga o crtežu, o boji koju je upotrijebio i tome sl.

Zadatak Danaca je da njihova djeca razviju promjenivi mentalni sklop u kojem znaju da se ulaganje truda isplati.

Često se mnogi hrvatski nastavnici iznenade, nakon niza godina, kako njihovi inteligenti i nadprosječni učenici nisu napredovali?

Razlog je upravo u NEpromjenjivom mentalnom sklopu.

Svi su ih uvjeravali da su prirodno nadareni, pa su se s vremenom prestali truditi. Kada se pozornost usmjeri na ulaganje truda, a ne na inteligenciju, na izgradnju osjećaja da je dijete kadro usavršiti neku vještinu, a ne da je majstor u nečemu, potiče se njegova unutarnja snaga i otpornost.

Prenijela sam vam samo neka od danskih razmišljanja o odgoju sposobne i samopouzdane djece. I to samo djelomično. Za sve one koje zanima odgoj djece, trebali bi pročitati cijelu knjigu.

Ova knjiga će nas natjerati da o odgoju i svemu što smo mislili da znamo o njemu, promislimo još jedanput.

Knjigu “Danski odgoj djece” izdao je Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb, u siječnju 2018. godine.

Slične teme:

hygge
učenici

K.P.

 

Social
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments