Na oblaku sam ponad mora bio

Na oblaku sam ponad mora bio,
Gdje mermer-stupi nose plavet neba,
I Zevsu sam se poklonio bogu
S vijencem o čelu i s lirom iz Theba.



A Zevs je divan bog. Razgaljen sjedi.
Prsa su mu široka i gola
I bijel je kao starac.
On dok zbori Silnu glavu spušta ko od bola.

On plašt prigrnu svoj i sam mi reče:
“Razlijetaju se preko neba ptice,
O, ti, koj’ gledaš pučinu i nebo
I komu pada svjetal pram u lice;

I ti, koj’ sniš o divnoj, nagoj ženi
Na tamno-modrom valu što se rodi,
Kad siđeš k zemlji, u jablana sjeni
Nad plug se sagni i za brazdom hodi.

I kad ti padne znoj na čelo tio
Pod oblacima istog ovog neba,
Zatajit ćeš me rad muke i hljeba.”
– Na oblaku sam ponad mora bio.

“U oblacima”- pjesma Vladimira Vidrića iz 1907. godine

Fotografije: more i oblaci prije kiše-Bivio

K.P.

Social
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments