Kultura straha i rizika-zaštićeni od života

Svijet nikada nije bio toliko strašan kao danas?

Pogibeljnije je živjeti, nego ikada u povijesti čovječanstva?

Je li je to istina?

Da li je nekada u povijesti bilo rizično živjeti?

Bilo je, ali samo u ovim našim vremenima je otkrivena mjera rizika.

 

Ulovite li se ponekad u tjeskobnoj brizi za svoju djecu?

Kroz glavu lete najcrnji naslovi iz crne kronike, obična temperatura pretvara se u pogibeljnu bolest, točkica na tijelu “zvoni na alarm”.

Tinejdžera koji je otišao na izlet, zvat ćemo na mobitel najmanje tri puta, poslati mu nekoliko diskretnih poruka jer nas je upozorio da ga ne sramotimo pred prijateljima.

Što ako kasni nekoliko minuta?

Pred sobom ćemo imati najcrnji scenarij, dostojan boljih kriminalističkih filmova.

 

Ako vam se događaju slične scene, ne brinite, prosječan ste roditelj, opterećen kulturom straha i rizika koja nas okružuje.

Takva, novo-civilizacijska, zastrašujuća kultura, nije prisutna samo u domovima brižnih roditelja. Slične scene odvijaju se  u prosvjeti, odgoju i srodnim djelatnostima. Ako se vode učenici na izlet u prirodu, pišu se protokoli o riziku. Predviđa se svaki kamen o koji bi dijete moglo zapeti. Osigurava se za slučaj roditeljske tužbe. Naposljetku, poslije svih uvrštenih mogućnosti koje se detaljno s kolektivom razrađuju i nakon što su se prevrtjeli svi najcrnji scenariji, izlet se od radosne prigode pretvara u noćnu moru za koju se jedva čeka da završi.

Mogla bi ih ujesti krpelj.

Mogli bi se sudariti kada budu trčali.

Mogla bi ih ugristi osa.

Mogli bi uganuti nogu.

Mogli bi se okliznuti.

Mogli bi se ubosti na trnje kupine. “Ima li trnja kupine u ovo godišnje doba?”, pitate profesora biologije.

Mogli bi pasti sa stabla ako previdite situaciju penjanja.

Mogli bi…

Izleti u prirodu, sve češće, pripadaju samo domeni obveznih aktivnosti, a već dugo se sanja o maturalcu na planet obložen vatom.

Učenje u prirodi, doživljajnu pedagogiju, ostavit ćemo za neka buduća, sigurnija vremena, kada čipiramo djecu, kada ih osiguramo GPS-om i kamerama, kada roboti s raširenim mrežama budu pazili da sigurno padnu sa stabala.

Idemo sada, svi mi stariji od trideset godina, prebrojiti svoje ozljede. Koliko imamo raznoraznih ožiljaka po tijelu od padova? Sve su to uspomene na djetinjstvo. Kakvo je to djetinjstvo u kojem nikada nisi pao na koljena?

Čime se bavimo danas? Preveniranjem raznoraznih problema. U to smo uključili i znanost. Ona je dobila zadatak da nam pojasni na koji sve način možemo spriječiti rizik življenja. Život je postao neka neprirodna pojava, kao da smo kolonizirali Mars pa sada iznova učimo kako živjeti u novim uvjetima.

Što bismo rekli na najnovije zaključke istraživanja po kojima djeca koja žive u manje strukturiranim uvjetima, koja ne žive pod staklenim zvonom, postaju zdravija i manje se ozljeđuju.

Kako dijete može naučiti procijeniti rizike ako mu ne dopuštamo da ih iskusi. Ako djecu neprestano upozoravamo, zabranjujemo, pretvaramo ih u žrtve koje se ne mogu izboriti za svoje mjesto pod suncem jer je svijet strašno mjesto u kojem se neprestano treba štititi. Pretvaramo li svoje dijete u žrtvu ili aktivnog stvaratelja?

Da li pretjerana i paralizirajuća briga stvara manje nezgoda? Da li stvara slobodan duh?

Trebamo li vjerovati svome odgoju?

Učili smo dijete moralnim vrijednostima i to mu pokazivali vlastitim primjerom, upućivali ga kroz spontane razgovore o životu, govorili mu o svijetu koji ga okružuje.

Sada sumnjamo u vlastiti odgoj.

Mislimo li da će dijete baš sve učiniti onako kako smo mu rekli?

Mislimo li da smo mi učinili baš sve onako kako su nam naši roditelji, učitelji, odgojitelji rekli? Jesmo li nešto naučili iz toga?

Eto, baš zbog toga, što mi sada znamo što smo radili, možemo pravilno reagirati i svoju djecu zavezati na uzice kako nikada u životu ne bi pogriješili i kako bi proveli život zaštićeni od života.

Pretvorili smo svoj svijet u “svijet rizika”. Stalno razmišljamo o tome što djecu čini ranjivima, slabima, nespretnima, lošima, što ih ugrožava, a manje se bavimo onim što djecu nadahnjuje, što ih ispunjava i čini sretnima. Bojimo se činiti poticajne stvari jer nas svijet koji je usmjeren isključivo na rizik, paralizira.

Kako bi izgledalo kada bi pripreme za izlet učenika izgledale ovako:

Mogli bi biti rumeni u licu.

Mogli bi biti radosni.

Mogli bi se vratiti spretniji.

Mogli bi okusiti divlje kupine i borovnice.

Mogli bi naučiti popeti se na stablo.

Mogli bi upoznati različite kukce.

Mogli bi…

Individualistička civilizacija u kojoj smo sami svoji tvorci, sami odgovorni za sve što nam se u životu događa, uzima svoj danak u neslobodi naše djece. U strahu koji smo usadili sami u sebe pa ga usađujemo i u svoju djecu. Hoće li na taj način imati siromašniji ili bogatiji život, odlučujemo sami.

Citirat ću stihove velikog libanonskog pjesnika Khalila Gibrana, za koje mi se čini, da daju odgovor nametnutoj kulturi straha i rizika u kojoj živimo.

Vaša djeca nisu vaša djeca.

Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,

I premda su s vama, ne pripadaju vama.

 

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,

Jer ona imaju vlastite misli.

Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,

Jer njihove duše borave u kući od sutra koju vi ne možete posjetiti,

Čak ni u svojim snima.

 

Možete se upinjati da budete kao oni,

ali ne tražite od njih da budu poput vas.

Jer život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

 

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.

Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti,

I on vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.

 

Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću,

Jer kao što On ljubi strijelu koja leti,

Isto tako ljubi i luk koji miruje.

 

Preporuka knjige:

Herbert Renz-Polster, Gerald Huther: “Kako danas djeca rastu”, Naklada Slap, 2017.

K.P.

Social
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments