Je li „staro normalno“ uistinu bilo normalno?

Naša civilizacija trenutno je pred zidom.
“Znam”, reći ćete, “gdje ti je pozitivno razmišljanje i optimizam?”
No, ja ovo pišem s iskrenim optimizmom.
Voljela bih vjerovati, poput drugih ljudi, da će nas u „staro normalno“ vratiti uspješno, ispitano i efikasno cjepivo. Jedan ubod i rješili smo se ove 2020. pa ćemo opet po starom.


No, zavirimo malo u „staro normalno“?

Koliko toga je pošlo po zlu s našom civilizacijom? Nabrajanje bi nalikovalo dugačkoj kompoziciji vlaka. „Staro normalno“ je normalnost jedne izvitoperene civilizacije, koja ga je prihvaćala takvog kakvo jest, uglavnom sliježući ramenima.
Problemi staronormalnosti su bili ogromni, a promatrali smo ih kroz ružičaste ili kroz tamne naočale ne želeći ih vidjeti ili izražavajući vlastitu nemoć. Sve novotarije prihvaćene su kao ljudska sloboda.


Ono na čemu je naša civilizacija najviše kiksala su naša djeca.
Uz mnoge stravične stvari, nevine smo pretvarali u najveće žrtve.


Primjera je puno. Jedan od njih je pedofilija i iskorištavanje djece za najniže porive. Kada pročitamo naslove koji govore o tome, najčešće napravimo klik na neku drugu, lakšu temu.
I ja isto. Nisam izuzetak.
No, kada smognem hrabrosti i krenem istraživati jednu tako ogavnu temu, sjedim nekoliko minuta bez teksta i samo se pitam: „Je li to moguće? Da li je to stvarno istina? Može li to čovjek?“, jer prosječnom čovjeku tolika količina odvratnosti nije lako probavljiva.
Izvitoperenost našeg društva je već na tolikoj razini da smo razvili obrambene mehanizme kojima prihvaćamo nenormalne stvari kao normalne.
Takve obrasce razvili smo u svim sferama svog života. Ne osvrćemo se više na nepravde, na loše stvari.
Mi smo čovječanstvo koje je poput noja zabilo glavu u pijesak i dugo čilalo u njegovoj ugodnoj toplini.
Ako mi prihvaćamo sve, zdravo za gotovo, priroda to definitivno neće činiti.
Prihvaćanjem svih nenormalnosti, staronormalnog društva, iskopavali smo sami sebi polagano, rupu bez dna.


Gdje je tu optimizam?
Optimizam je u tome da ćemo mi kao čovječanstvo morati shvatiti da „staro normalno“ nije bilo u redu i da neće više postojati.
Shvatit ćemo da je “novo normalno“, također nenormalno.
Tada ćemo stvoriti novi, puno ljepši i pravedniji svijet.
Došavši pred zid, morat ćemo ga u najboljem slučaju preskočiti ili srušiti.
Nadajmo se samo da će zid pasti mirno, slično padu berlinskog zida te da ćemo iza njega na našu radost, ugledati „bolje normalno“.

K-P-
Social
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments