Igra

Jučer se naš malac igrao sa svojim prijateljicama. Igrao se slobodno i nesputano na livadi, jer ima tu sreću da živi okružen prirodom. Nije bio u nikakvom vanjskom „balončiću“.

Sam je stavio zaštitnu masku. Prijateljice su također bile maskirane. Cijelo popodne vodili su borbu protiv korone.

O ovome bi imali što reći psiholozi.

Možda bi rekli:


Djeca na svoj način nastoje prevladati veliku količinu stresa u kojem su se našla.
Djeca imitiraju odrasle.
Djeca prate televiziju.

Epidemiolozi na čelu s Kriznim stožerom, ustvrdili bi da se djeca ponašaju vrlo odgovorno.
Stričeki; Batman, Superman i Flash te teta Wonder woman bi im čestitali.


Ja sam se samo naježila.


Sada se vratimo u ratne devedesete.


Priča slična.


Moji malci naoružani do zuba mitraljezima, pištoljima i bombama, jure po dvorištu. Lete plastične bombe, čuju se “rafali”…
Nisam presretna, što im je uz Action Mana, glavna strast oružje.


Tata pri povratku s ratišta nikada ne donosi oružje.
Ali dolazi obučen u maskirnu uniformu.
Mama, ponekad, ne može sakriti svoj strah za tatu.
Đuka Čaić pjeva s ekrana.
Mama zna da je negdje gadno, kada se Đuka pojavio.
Mama im ne kupuje plastično oružje, ali dobiju ga na poklon, jer ga žele.
Mama uvjerava svoju djecu koja rastu baš tih godina, da je rat zlo.
Mama kaže da oružje nije nešto što bi trebalo biti normalno.

Mama i danas osjeća da djeca ne bi trebala biti žrtve, lošeg postupanja odraslih osoba, zaslijepljenih vlastitim strahovima.
Mama se i danas grozi igrališta u kojem su kredom nacrtani krugovi, kako dijete poradi pandemije ne bi moglo prići drugom djetetu. A viđala je i takve nebuloze u bespućima Interneta.


Mama se grozi i danas kada dijete ne može otići na državno prvenstvo, uz sve poduzete epidemiološke mjere, jer je strah odraslih od korone, veći od dobrobiti djeteta.
Mama se i danas grozi pretvaranja djece u slijepe poslušnike koji ne smiju udahnuti zrak punim plućima.
Mama se užasava pretvaranja dječjih života u online svijet, u kojem joj se čini, da je vrhunac svjetske ironije – online atletika, u kojoj bi klinac vjerojatno trebao trčati od kompjutera do toaleta pa od štednjaka do ormara.


Zapravo, možete izreći hrpu argumenata protiv napisanog.
Ali ja se svaki put instinktivno naježim.
Ne znam zašto?
Pokušavam i sama to odgonetnuti.

K.P.

Fotografija:

Social
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments