Dossier-silovanje 1.dio

Stigmatizacija osobe nad kojom je počinjeno kazneno djelo silovanja

„Oprosti im Bože, jer ne znaju što čine.“ Ili ne žele znati.

Osjećam se sasvim kompetentnom pričati o ovaj temi, dodatno potaknuta našom stvarnošću. Zato ću o njoj pisati u nekoliko nastavaka.

Premda bi svaki malo stručniji tekst trebao poći od definicije, odlučila sam definirati pojmove, tek u idućem nastavku, jer stigmatizaciju smatram jednim od ključnih pojmova i razlogom, zbog kojeg se samo manji broj silovanja prijavljuje.

Prije nego pročitate daljnji tekst, izuzetno je važno naglasiti da svijetom hoda većina normalnih, stabilnih i dragih muškaraca (žene znatno rjeđe siluju). Svijet, također nije minsko polje, na kojem neprestano hodaju psihopatske strukture ličnosti, ali na žalost, ima ih.

Svjedoci smo da se u našoj svakodnevici događaju takve situacije; najnovija u Zadru, koja je uzburkala javnost, zbog toga što počinitelji nedjela nisu pritvoreni i jer se radi o gnjusnom činu prema maloljetnici.

Nije dobro kada javnost uzima pravdu u svoje ruke, ali to je nesretan primjer, na kojem treba učiti i pravosuđe, ali i društvo u cjelini.

Premda treba ostaviti pravosuđu da odrađuje svoj posao jer javnosti najčešće nisu poznate sve okolnosti počinjenja nedjela, činjenica jest da su kazne za silovanje preblage i da se premalo vodi računa kakve posljedice, nepravovremena reakcija, ostavlja na žrtvu ( ne volim tu riječ, pa je u daljnjim tekstovima neću niti upotrebljavati jer u mojoj glavi, klasifikacije tipa „jadna žena“, ne postoje). Jadan je onaj koji takvo nešto počini, a sama žena koja prijavi nedjelo je izuzetno hrabra i jaka.

Stigmatizacija- prijaviti silovanje ili ne?

Razlog zbog kojeg se žene ( i muškarci) ne odlučuju prijaviti takvu vrstu nasilja jest stigmatizacija, odnosno obilježenost – „ Da, to je ona (on)!“.

Možda je koketirala sa silovateljem, možda je bila oskudno obučena ili one još gore, predrasude tipa: „Svaka žena, barem podsvjesno, želi biti silovana.“ Kada ih izrekne neka osoba s ulice koja ne zna o čemu govori još joj se može oprostiti, ali kada slično stavove izriče stručnjak iz nekog područja, tada znamo da nam je društvo u cjelini, u debelom problemu.

Nerijetko i same žene doprinose predrasudama ili su odgajane na krivi način:

Primjer iz prakse:

Dolazi mi majka kojoj je kćer povjerila da ju je silovao dečko. Majka je o tome razgovarala sa svojom prijateljicom koja joj je rekla: „Ma pusti, da je barem mene netko silovao!“ Žene su, silovanju, u svom međusobnom razgovoru, dale prizvuk normalnosti, kao da su razgovarale o kupovini haljine u dućanu. (Ja sam se sledila).

Primjer iz prakse:

Žena kaže ginekologinji (ženi), da je doživjela čin nasilja. Ova joj nehajno, automatski, odgovara: „Drugi put upotrijebite kondom.“ Žena misli u sebi: „Zemljo, otvori se!“.

Primjer iz prakse:

Žena dolazi čuvenoj odvjetnici (ženi), tražeći svoja prava. Ova joj spominje primjere iz svoje prakse i navodi kako je neka druga žena odgrizla penis svom silovatelju. (!?) Pravdu nije ostvarila, ali je otišla obogaćena iskustvima drugih žena i tanjeg novčanika. Nije imala srca reći odvjetnici da je vegetarijanka i da ne jede mesne proizvode.

Mediji također ne vode računa o ženama. Nerijetko, u želji da dobiju senzaciju, dodatno stigmatiziraju ženu, bombastičnim naslovnicama. Naslovnicama koje je dodatno ponižavaju, jer se vjerojatno misli da su žene kojima se to dogodilo, ionako nepismene i tek sriču svoja prva slova pa će ih ti tekstovi ostaviti hladnima, jer ih ionako ih ne znaju pročitati. Senzacionalizam prije svega. Naslov prodaje tekst. Odbacite senzacionalizam i imat ćete stotinjak pregleda. Dodajte bombastičan naslov i pregledi rastu nevjerojatnom brzinom. Utrka- tko će saznati prvi, kakav sočan detalj. Istraživačko novinarstvo je bez vrijednosti u našem vremenu jer za njega se treba potruditi, čitati, educirati. Vijest je danas poput svega ostalog, samo potrošna roba za čitatelje i za novinare. Za osobu koja je to preživjela dodatna, doživotna žeravica, na ionako krvarećoj rani.

Komentari na društvenim mrežama na teme silovanja, su također, nerijetko, ispod svake razine ljudskog dostojanstva, pa ako vam je tema nepoznata, slijepo, nekritički vjerujete svemu što je napisano, ne znate kako čitati između redova, komentirate sve, jer se razumijete u sve- od prepeličjih jaja do teraformiranja, Marsa „ekspert“ ste i na temu silovanja, bolje je šutjeti nego baljezgati.

Pitanja koja će okolina, nakon samog čina silovanja, postaviti su različita. Evo nekih primjera:

Jesi li ga mogla lupiti u testise? (Kako se samo toga nije sjetila dok  joj je držao nož pod vratom?)

Jesi li se sjetila vatrogasnog aparata? ( Žena u maloj dilemi, dok u crnoj kronici nije pročitala da je druga žena ubijena istim.)

Pitanja na sudu mogu teći na sličan način?

Koja vam je kvadratura prostorije? (Ako se silovanje dogodilo u zatvorenom prostoru- najbolje nakon čina uzeti metar, kako ne biste govorile napamet: tri metra, sedam centimetra i tri milimetra x pet metara, tri centimetra i dva milimetra).

U što ste bili obučeni? ( Presretne ste jer taj dan zbog hladnoće nosili bapske gaće i staromodnu potkošulju, džemper i hlače, jer upitno je, što bi bilo da ste se izazovnije obukle.)

Pitanja i stigmatiziranje mogu ići do besvijesti.

Da li unatoč svemu navedenom prijaviti silovanje?

Moj odgovor je: Da! Prijavite ga.

Društvu treba vremena da sazrije i da hladnokrvno ne promatra ono što se čini. Silovanje je gnjusan čin. Čin koji razara  tijelo i cilj mu je razoriti i  dušu i baš zbog toga ne smije ostati nekažnjeno. Nekažnjeno silovanje šalje poruku silovatelju-„ništa ti se nije dogodilo, nastavi silovati dalje“.

nastavak slijedi…

K.P.

Fotografija: “Pixabay”

Social
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Facebook komentari

Comments