Zašto je potrebna reforma obrazovnog sustava?

         Oduvijek sam mislila da ne volim povijest. Svjetsku povijesti još bi nekako mogla preboljeti, ali hrvatska povijest?! Sve te bitke, kraljevi, preporoditelji, DATUMI. Nisam jedina, većina razreda nije podnosila to vježbanje kratkotrajnog pamćenja bez nekog razumijevanja. Većina bi se zainteresirala za grčko i rimsko razdoblje (Zeus! Afrodita! Gladijatori!), te naravno svjetske ratove koji su i  danas područje povijesti koje se najbolje poznaje zbog morbidno nejasnih razloga.
Međutim, kada sam krenula putovati i upoznavati nove nacije, često bih vidjela neke stvari koje bi me zainteresirale. Naprimjer, prijateljice iz Malezije bile su pokrivene. Zašto? Onda sam istražila o kolonijalizmu i širenju vjera. Stranci bi me pitali kakva je to zemlja Bosna i Hercegovina i što je to kanton? Zašto Makedonija ima FYRO ispred svog imena? Zašto se na Bliskom Istoku neprestano ratuje? Sve je to meni postalo izrazito zanimljivo i počela sam istraživati. Wikipedija je dobar početak, ali informacija ima toliko da mogu odgovorno tvrditi da sam više naučila koristeći se internetom nego čitajući desetak povijesnih knjiga koliko prođemo kroz naše formalno obrazovanje. Što sam zaključila? Da me povijest i politička geografija izrazito zanimaju! Što može biti korisnije od toga nego da proučavamo narode i kulture i tako bolje razumijemo sadašnje događaje?

Ali zašto je meni trebalo toliko godina da to shvatim?

Odgovor je vrlo jednostavan: svo znanje nije bilo prezentirano na imalo zanimljiv način. Bilo je profesora koji su se trudili (točno jedna), ali uzalud kada je program napravljen na bazi memoriranja, za što je sposobno najjednostavnije računalo ili bolje uvježbana papiga. Još se uvijek sjećam muke oko učenja fizologije bilja. Još uvijek čekam kada ću u stvarnom životu upotrijebiti limese. Još se uvijek nije pojavio drevni Rimljanin koji bi sa mnom pričao latinski.

Što bih ja učinila drugačije?

Reforma obrazovanja već mi se dugo čini kao neophodnost. Imamo premali broj visoko obrazovanih ljudi, gospodarstvo stagnira,  a ljudi su nezadovoljni. Problemi nastaju odmalena. Ne uči nas se poduzetnosti, razvijanju vlastitih ideja i inicijativi. Pohvaljujem jedino naglasak na stranim jezicima i tu odgovorno tvrdim da smo među najboljima na svijetu jer smo rijetki koji govore barem dva strana jezika (pet ako računamo i srpski, crnogorski i bosanski 🙂 ) . Ono gdje smo manjkavi je ta inicijativa, vjera u sebe i svoje ideje. Zaokupljamo se politikom i vjerom, a ne učimo se razvijanju novína, javnom nastupu, multikulturalnosti i slobodama. Vjeronauk u školi? U redu, ali neka se uči o svim religijama. Neka učenici iz manjine predstave svoje običaje i zašto su im važni. Neka svako dijete zna koja je vjerska knjiga Židova, a neka nijedno dijete ne misli da je bolje zato što je katolik, Hrvat, heteroseksualan i muško. Neka i djevojčice budu „odlične“ u školi i neka se, nakon što se u svakoj knjizi iz povijesti, znanosti, umjetnosti spominju muška imena, ne izvede zaključak „a valjda je to tako jer su muškarci bolji u svemu“. Nedostaje nam puno razumijevanja povijesti, ljudskih prava i općenito obazrivosti.

Pokrenuta je kurikularna reforma. Gotovo petsto stručnjaka za obrazovanje mjesecima pokušava promijeniti sve o čemu govorim. Osim promjene u gradivu već poznatih predmeta, predlažu se međupredmetne teme poput učenja kako učiti. Vrlo važno! Većina učenika misli da je učenje samo memoriranje. Učit će se i o osobnom razvoju, poduzetništvu, brizi za sebe i za okoliš. Sve te teme se ne obrađuju (dovoljno) i onda se očekuje od učenika da sa 14 godina odluče čime će se baviti u životu. Ne sjedne se s djetetom, ne istraži se njegove želje i vještine. Inteligencija se mjeri po tome koliko netko dobro rješava matematičke zadatke, umjesto koliko dobro shvaća odnose među ljudima, svoj osobni potencijal i koliko on sam može doprinjeti zajednici. Potrebna je reforma.

Vlada  ne želi reformu, iako vlada nije niti sudjelovala u pisanju programa reforme. Spominju se pojedinci koji spinovima pokušavaju program prokazati kao ideološki obojen, kao „jugonostalgičarski“ i kao onaj koji će usaditi krive vrijednosti hrvatskoj djeci (jer samo su jedne prave vrijednosti za hrvatsku djecu).

Ovaj tjedan su prosvjedi. Podržite promjenu. Reforma nije savršena, ali čekajući da to postane i dalje stojimo u sustavu koji ne funkcionira. I dalje djecu zlostavljamo informacijama, a ne pitamo ih što njih zanima, što bi oni promijenili, što oni o svemu tome misle. Ta djeca izrastaju u ljude bez stavova, pune kritika na sve što su dosad prošli. Ali šute i trpe. Ona su ovi ljudi koji neće reagirati na zaustavljanje reforme jer su naučili šutjeti, trpiti i slijegati ramenima. Ne budite ti ljudi, nemojte šutjeti i prestanite trpjeti. Radi se o vašoj djeci. O mojoj budućoj djeci. O ljudima koje možemo izgraditi i napraviti im bolji život. Možda, samo možda, ta djeca neće morati bježati iz svoje zemlje jer ovdje ne mogu raditi i živjeti. Oni su jedini koji nešto mogu promijeniti. Dajte im tu priliku.

Autorica članka: Tina Ugarković, mag.nov.

Blog autorice : https://ninetydegreesoftina.com/

Comments

comments