Zašto je Iva Beskičmanović, a Ivici je bolje da ostane na selu?

Imam vijest za vas:

Prevareni ste.

Rekli su vam da obučete najljepšu haljinu, naručite najbolju bocu vina i odaberete najzgodnijeg partnera za pratnju. Vaša je maturalna zabava, taj poseban trenutak kada ste zauvijek završili sa srednjom školom. Nabavili ste silne knjige i papire kako biste se pripremili za fakultet vaših snova. Nekim čudom ste i tamo upali (ili u neki koji je rezerva, ali ste tokom studiranja shvatili da nije toliko niti važno što studirate jer ionako poslije svi rade sve). Nekako ste nacijedili sve ECTS bodove i uspjeli ste diplomirati. Svi su u šoku i slave. Tata je obećao auto, mama ga je ispravila i obećala ogrlicu, možda sa primjesom zlata, možda samo u zlatnoj kutijici, ali zna se što se misli. Pokupili ste nekako i tu diplomu i evo vas na zavodu za zapošljavanje.

I što sada?

Osim ako se ne prezivate Karamarko ili možda Sanader (bolje Sanader)  vrlo brzo realizirate da posao vaših snova, ili barem onaj posao za koji ste se školovali, ili konačno ikakav posao, neće biti nimalo lako dobiti. Izuzev pojedinaca koji su se uspjeli ugurati za neki studentski posao u branši i imali tu sreću da ostanu ondje i nakon studiranja (bok vas dvoje!), nalazite se u problemu. Nude vam nekakvo stručno osposobljavanje, što je zapravo laička sintagma za „aj radi da te ne moram plaćati“. Posao u struci za više od 2400 kn? Što si vi umišljate? Donesite te kave i krenite u osmosatni radni dan za koji ćete dobiti nešto manje od 100 kuna. Itekako se isplatilo trošiti cca 30 000 kn godišnje za svoje školovanje.

U svemu tome pojavljuje se veliki prazan prostor. Onaj  između dvaju stijena, da ne kažem litica. Iza vas vidite turbulentno studentsko iskustvo, a negdje u daljini vidite natruhe nekakvoga posla.

Gdje ste tu vi?

Diplomirali ste s dobrim ocjenama,  imate i preporuku profesorice kod koje ste napisali seminar za dodatan bod s kojim ste uspjeli navući četvorku iz „Sportskih aktivnosti“; izbornog predmeta za koji niste sigurni zašto ste ga odabrali, a ne sjećate se nije li možda on odabrao vas, a vi ste se samo potpisali da što prije stignete na kavu „Kod Joze“ .

Nije da ste pali s Marsa, ta znali ste da ne čekaju samo na vas sa slobodnim radnim mjestom i crvenim tepihom spremnim da ga podastru poda vas. No to da ćete biti kod kuće već mjesecima  nakon diplomiranja ipak niste očekivali. Ljetni džeparac, zarađen konobarenjem preko studentskog ugovora, lagano se troši, a vi se bojite petka kada ćete morati pitati mamu 10 kuna za kavu s prijateljicama koja bi slobodno se mogla nazvati „Plodovi zemlje za mlade“, s obzirom da se više-manje svodi na žaljenje o neuspjesima i vašim neprilikama zbog kojih bi najradije tražili (duševnu) odštetu.

I što sada? Tko je kriv za nastalu situaciju? Da, kriza i recesija pogodile su većinu ekonomija i ulaze u preveliku priču, onu o kojoj ne trebamo razmišljati jer se njeni uzroci ionako ne objašnjavaju laicima. Stručnjaci bi nam ih objasnili, ali ni njima nije potpuno jasno o čemu je riječ. Problem je definitivno relativna deprivacija. Dobra je stvar što mi je petogodišnje studiranje omogućilo da znam što to znači, a loša je stvar što ne mogu puno učiniti da ne razmišljam da je „moja situacija daleko od one koju sam zamišljala“. Možda su nam po završetku srednje škole trebali reći onako kako jest –

„čestitamo, maturirali ste! Sada najprije sjednite i dobro razmislite što uopće želite raditi. Nakon toga upišite bilo koji fakultet jer ćete ionako raditi ono za što ima potražnje“.

Drugi je razlog nezadovoljstva taj što sa 24 godine nismo posve spremni za svijet odraslih. Od nas se očekuje da uskočimo u svijet odraslih, polako počnjemo zarađivati i čim se prije financijski osamostalimo. Za neke stvari se možemo praviti da prihvaćamo, za druge ipak pokušavamo uskladiti subotnje izlaske sa korporativnim poslom koji zahtijeva i rad nakon odlaska sa radnog mjesta.

Gdje smo u tome svemu mi? Negdje između, stojimo u praznom prostoru i gledamo neki daleki svjetionik. A do njega moramo preplivati more.

Evo što predlažem kao rješenje:

  1. Prihvatiti da smo tu gdje jesmo i da „Rim nije izgrađen u jednom danu“, ergo treba vremena da se stvari poslože
  2. Prihvatiti da se u današnjoj situaciji događa da mladi ljudi još neko vrijeme financijski ovise o roditeljima (ide se čak i u drugu krajnost pa imamo i dosta mladih koji unatoč velikim prihodima ne žele otići iz roditeljske kuće do tridesete; no to je već druga tema)
  3. Okrenuti se drugim rješenjima: volontirati i pohađati radionice pa će možda se pojaviti netko tko je čuo nešto o nekakvom poslu. Nažalost se informacije još uvijek najviše prenose usmenom predajom, pa je čak i otići na kavu u lokalnu kavanu jedna metoda dolaska do korisnih informacija
  4. Ne predati se! Ulaskom u EU postoje različite opcije rada. Možda nema posla za radiologe u Osijeku, ali sigurno negdje u Francuskoj trebaju nekog takvog. Ili možda u Finskoj? U svakom slučaju, sve je bolje od sjedenja na kauču i komentiranja dnevnih događanja s majkom dok usisava dnevni boravak

Ne prestati učiti! Bilo da se radi o svakodnevnom čitanju dnevnih novina (financije više nisu isprika, postoji online verzija za sve!), posudbi barem jedne knjige tjedno iz gradske knjižnice ili odlaska na sportsku aktivnost: svakoga dana u svakom pogledu treba napredovati.
U suprotnom se pomirujemo sa svojom sudbinom i još najgora stvar: zaslužujemo je.

Blog autorice možete posjetiti na: NinetyDegreesofTina

Comments

comments