Za one “sramežljive”

Svi koji me poznaju znaju da imam problema u komunikaciji sa ljudima koje ne poznajem, pogotovo ako su autoritet. Imam dvadeset i sedam godina i mama ide sa mnom na MUP i kod doktora, za mene ide i u biblioteku, u banku i obavlja za mene sve što može obaviti s mojom karticom, osobnom ili punomoći. Recimo, nisam nikada naručila pizzu preko telefona, jer mi je to problem iz nekog razloga. Ako mi je užasno neugodno počnem zamuckivati i zablokiram se. Do prije osam godina nisam mogla ni cugu naručiti u kafiću, pa su drugi to radili za mene. Ne želim ni pričati kako izgledaju moji usmeni ispiti. Uvijek mi je komunikacija s nepoznatima bila problem, pa tako je i ovo što sam danas trebala napraviti bio veliki problem za mene. Dakle, moram poslati paket u USA preko FedExa i njihov vozač mora doći kod mene doma po paket, jer nemaju poslovnicu u Zagrebu. Kako bi se to dogodilo moram se čuti sa ženom koja sve to organizira. Odlučim joj poslati e-mail, umjesto poziva, jer poziv mi je, naravno, problem. I tako se mi mailamo i ženskica me zamijeni sa nekom drugom gospođom koja u USA želi slati nekakvih 6 kila nečega i vidim da se sve pomalo zapetljava i odlučim da je vrijeme da ju nazovem i da joj objasnim tko sam i što šaljem. Trebalo mi je oko 45 minuta da se udostojim utipkati broj i nazvati. Razgovor je započeo, trajao i završio u najboljem tonu ikad, gotovo kao da pričam sa frendicom. Šok i nevjerica. Dala mi je sve informacije, nasmijale smo se zbog zabune i poslala mi je vozača u roku od 30 minuta. I sad ono najbolje ikad. Netko mi pozvoni na vrata i pretpostavljajući da je vozač došao po pošiljku, prođu me trnci i srce mi pomalo otkazuje. 😀 Otvaram vrata, a kad tamo mladi, nasmiješeni mladić viče “FEDEEEEXXXX! PAKETIČEK, MOLIM!” – sa smiješkom od uha do uha. Dakle, čovjek ne može ostati ravnodušan na takvo nešto. U trenutku su mi se sve kočnice otpustile i strah je nestao. Već godinama se borim protiv sebe, pokušavajući si život učiniti ugodnijim, pokušavam se osloboditi i naći način da pobijedim anksioznost koju osjećam kada mi se netko nepoznati obraća, kada čujem zvono na vratima, kada me nepoznati broj zove i slično. Razgovarala sam sa psiholozima i psihijatrima i svi me šalju negdje dalje, nitko nema nekakvo riješenje za mene, jer ja sam po njima jako inteligentna djevojka koja nema mentalnu bolest, pa ju ne treba liječiti. Pa, eto, možda i jesu u pravu, jer sam ja danas zaključila da nije problem u meni. Problem je u svim namrgođenim ljudima, ljudima koji su arogantni, nepristupačni, nasilni, bezobrazni, ljudima koji su nesposobni biti – ljudi. Zbog takvih se ja cijeli život borim sama sa sobom, blokirajući sve nepoznate ljude, ljude koji nisu zaslužili biti blokirani, ali su mi možda “previše” u tom trenutku. Danas sam to napokon shvatila – sva inteligencija ovoga svijeta mi nije pomogla u tome do sada, jer sam uvijek kretala od sebe – tražila sam problem u sebi, htjela sam riješiti problem koji JA imam, jer, ja sam problem, tko drugi? Ja, koja sam pristojna i draga prema svima, i onima koji to zaslužuju i onima koji to ne zaslužuju. Da mi je samo palo na pamet da ja sama nemam problem, već s drugima, bilo bi mi jasno da trebam pogledati te “druge” ljude. Oni su takvi jer su iskompleksirani, život ih ne mazi, ne znaju biti sretni ili nešto četvrto, nešto što zapravo i NIJE MOJ PROBLEM. 😀 Sada će vjerojatno proći neko vrijeme dok moj mozak ovo potpuno shvati i prihvati kao nešto normalno. Možda se onda prestanem zakopavat u svoju rupu i prestanem si narušavati kvalitetu života sa brigom o budalama. Hvala svima koji su ovo pročitali i nadam se da nitko nema problem poput moga, a ako i ima – nadam se da je ovo bar malo pomoglo! A ovim drugim ljudima – ALL YOU SOUR FACED PEOPLE NEED TO LIGHTEN UP! 😀

Autorica članka: Lorena Cross

Comments

comments