Umjesto božićne čestitke

Bila sam studentica i mlada majka. Vozila sam se autobusom prema svojoj kući. Pet, šest stanica prije mog odredišta u autobus je ušla majka, možda godinu, dvije mlađa od mene, niskog rasta i kovrčave smeđe kose. U rukama je nosila bebu staru dva do tri mjeseca pokrivenu dekicom preko glave. Beba je plakala. Jedna žena joj je ustupila mjesto na stolici, meni nasuprot. Ja sam stajala. Gospođa koja je sjedila na stolici do majke rekla joj je da makne dekicu jer će dijete tako lakše disati.

Dok je majka uklanjala dekicu s velikim sam zanimanjem iščekivala ugledati bebu. Kod kuće sam imala nešto stariju djevojčicu i kao i svakoj majci djeca su mi bila u fokusu interesa.

Kada je djetetu otkriveno lice ostala sam u šoku. Na mjestu usta zjapila je samo velika rupa koja je bila naglašena bebinim plačem. Bila sam uistinu ganuta. Nisam medicinske struke i prvi put u životu vidjela sam takvu deformaciju.

Odjurila sam na drugi kraj autobusa, izašla stanicu prije nego li sam trebala i nisam prestajala razmišljati o bebi. Nekoliko uzastopnih večeri prije spavanja plakala sam zbog tog djeteta i molila Boga da mu na put stavi dobre liječnike-kirurge te da bude zdravo i sretno poput svakog drugog djeteta. Naposljetku sam zamolila Boga da mi ga pokaže jednog dana kako bih se osobno uvjerila da je dobro.

Tijekom života još bih se poneki put sjetila djeteta, ali pritisnuta vlastitim brigama i životnim tempom s vremenom sam ga zaboravila.

Prošlo je dvanaest godina. Suprug i ja uređivali smo novi automobil i trebali smo dogovoriti neke obrtničke radove. U istoj kući živjela je još jedna obitelj. Nikoga nisam poznavala. Nakon dogovorenih radova s obrtnikom pozvani smo na kavu kod te obitelji jer ih je moj suprug poslovno poznavao. Brzo smo se raspričali, a između ostalog tema razgovora bila su djeca. Žena i muž ispričali su nam kako su prošli tegoban put s kćerkom koja je imala rascjep nepca, operirali su je u inozemstvu. Mi smo nadovezivali svoje priče. Pri kraju razgovora pojavila se zgodna djevojka, dugačke plave kose i s neznatnim rezom iznad usne. Pozdravili smo se i otišli.

Ne mogu se sjetiti trenutka kada mi se “upalila lampica u glavi”. Nekoliko dana kasnije. Autobusna linija u potpunosti je odgovarala mjestu njihovog stanovanja, majka, premda starija, bila je ista kao u mom sjećanju, a djevojčica je bila samo nešto mlađa od moje kćeri.

Ja sam zaboravila, ali Bog nije…

 

Autorica testa: Katrin Polak

Comments

comments