Tamo gdje život ne vrijedi mnogo

Sanjala sam svoju smrt;  poginula sam i raspršila se u sitne kristale koji su letjeli po pustinji.

 

Prisjetila sam se tog sna kad sam izašla iz aviona i udahnula vruć marokanski zrak. I prije sam putovala u arapske zemlje, u Portugalu sam živjela s cimerom iz Pakistana, u najprljavijim birtijama u Tunisu sam pričala o seksu i dejtanju s pokrivenim muslimankama. Vjerovala sam da je život muslimana mnogo više politička propaganda nego istina i zato sam oštro osuđivala predrasude prema toj religiji i zalagala se za pravo žena da budu pokrivene ukoliko to žele. Trebalo je četiri sata leta do zapada Afrike i deset dana putovanja po Maroku da se ta iluzija zauvijek sruši i da osjetim svu težinu života u muslimanskoj zemlji kao žena. Želim pisati o tim dugim danima prožetim mirisima šiše jer su me oni inspirirali da se vratim Sorayi, ženi čija se priča izgubila u mnoštvu drugih žena.

 

  1. Zašto je Pakao pun žena? Zato jer im nedostaje zdrav razum!

 

Za slučaj Soraye sam saznala kad sam prije par godina pogledala film “Kamenovanje Soraye M”. Tad nisam znala mnogo o smrtnim kaznama i Amnesty Internationalu, ali jesam o položaju žena i brojnim imenima koja su postajala sinonim za nepravdu u svijetu. Film je snimljen prema knjizi francuskog novinara  Friedoune Sahebjama koji je priču o ubijenoj ženi napisao prema istinitom događaju koje se dogodilo u iranskom selu 1986. godine. Radnja je jednostavna; žena je optužena za preljub i kamenovana je do smrti. Rajm, smrtna kazna u kojoj se osuđenik kamenuje do smrti je praksa koja u muslimanskim zamljama svake godine bilježi veliki broj žrtava. Nakon osude osuđenik se zatrpava u rupu ( muškarac  do trbuha, a žena do ramena) i ukoliko prizna zločin i pobjegne iz rupe postaje slobodan čovjek. Jasna je odrednica u zakonu da je to prvenstveno kazna mučenjem, pa strogo nalaže da kamenje ne smije biti toliko veliko da žrtvu ubije odmah i premalo da žrtva ne osjeti bol. Soraya bi bila samo jedna u nizu žena kojoj se sudilo prema zakonu i čije bi se ime uskoro zaboravilo da dan nakon njezinog ubojstva nije stigao novinar kojem je Sorayina teta ispričala zašto je zapravo ubijena i molila ga da tu priču čuje cijeli svijet.

Sorayin muž se zaljubio u drugu i želi rastavu; u Iranu poligamija nije dozvoljena. Zauzvrat joj nudi da je oženi njegov prijatelj  Hasan koji će je uzdržavati. Ona na to ne pristaje. Njena teta Zahra je upozorava da muškarac poput Alija neće tako lako pristati na neposluh žene. Tražeći dodatni izvor zarade Soraya se počnje brinuti za udovca Hašema i to Ali iskoristi da je optuži za nevjeru.  Ali Soraju nasilno izvodi iz kuće i udara je nasred ulice. Viče da je ona kurva, što čuje cijelo selo. Zahra pritrčava da spasi Sorayu daljnjeg mučenja. S obzirom na to da udovac Hašem izjavljuje da je Soraja nevjerna, pokreće se suđenje, na kojem ona biva osuđenja na smrt kamenovanjem. Zahra pokušava pobjeći sa Sorajom, ali bez uspjeha, pa bezuspješno moli gradonačelnika da poštedi Soraju i na kamenovanje osudi nju. Početak kamenovanja prekida putujući cirkus koji dolazi u selo. Kako su zauzeti izvršavanjem kazne, seljani cirkusante tjeraju, ali ovi ipak ostaju po strani da bi gledali predstojeći događaj. Sorajin otac uzima prva tri kamena, odriče se svoje kćerke i gađa je. Star i slab, on sva tri puta promaši, pa žena iz mase sugerira da je to Božja poruka da je optužena nevina. Iznerviran takvim okolnostima, Ali uzima kamenje i pogađa Soraju. Isto to rade i njena dva sina, mada vidno uznemireni. Jedini koji je ne gađa je Hašem. Umjesto toga, on kamenje ispušta i odlazi u suzama. Nakon što je ubiju, njeno tijelo bacaju u rijeku da ga psi pojedu.

 

U Fezu ljudi na ulici otvoreno pokazuju mržnju prema zapadu i turistima, paradoksalno, druženja se odvijaju u trgovačkom centru koji je potpuna kopija zapadne kulture. Kad sam željela popiti kavu u običnom baru, Marokanac me povukao za ruku i rekao da je kazna za ulazak žene u barove bičevanje. Mislila sam da se radi o šali dok nisam vidjela starca koji ljutito ustaje i pljuje u mom smjeru. Rekli su mi da nema mnogo mjesta koja su namjenjena ženama jer bi žene najviše trebale biti doma, tako da se moje učenje o toj zemlji pretvorilo u šetanje po glavnim ulicama i upiranje prstiju ljutitih muškaraca u moju crvenu kosu koju sam odbijala pokriti.

Nakon nekoliko dana sam se otrovala vodom, netko mi je podvalio običnu kao kupovnu i dobila sam visoku temperaturu i demonske bolove u bubrezima i želucu. Moj organizam je tad bio oslabljen nizom putovanja stoga su simptomi trovanja bili pojačani. Bolovi su bili toliko jaki da sam pristala na miks svakakvih pilula da ozdravim jer bi me u suprotnom zadržali na aerodromu. Dok sam ležala u temperaturi sanjareći o svom krevetu u Hrvatskoj, posjetila me Fatia, starija žena s čijom sam se obitelji upoznala u Tunisu. Bila je prava buntovnica, pričala je engleski umjesto francuskog jezika, družila se samo sa strancima i otvoreno je govorila koliko je teško biti žena u arapskom svijetu. Donijela mi je pakiranje čajeva za godinu dana, zagrlila me i rekla da joj moram obećati da se više nikad neću vratiti u neku muslimansku zemlju. Rekla je da je za nju prekasno, ali me toliko voli da mi nikad neće oprostiti ako se opet sretnemo.

 

  1. Zašto je svjedočenje žene samo upola dobro? Zbog manjkavosti njihovih umova!

 

I sa istoka i sa zapada su dolazili prosvjedi i apeli da se zabrani prikazivanje filma jer se radi o širenju laži i američke propagande. Mnogo pojmova kao što su iranofobija, islanofobija i kršćanski fanatizam su se počeli vezati za film i postalo je postpuno nebitno tko je Soraya. Neosporno je da je ubijena, a njen život je postao samo objekt kojim se postiglo još mučnih i gorljivih rasprava o razlikama istoka i zapada. Naravno, ona je žena, i bez obzira što je majka, kćer, nećakinja,  čovjek, njen život je brzo zaboravljen, a pravda nikad nije zatražena. Njena žrtva je postala spektakl.

 

Kad sam ušla u avion, pilot je objavio veliki kvar i zamolio putnike da izađu i čekaju mogući popravak jedinog aviona koji je taj dan letio za Europu. To je bila zadnja kap koja me shrvala, lijekovi su počeli popuštati i negdje ispred aviona u Casablanci, dok su ostali putnici protestirali jer su željeli da avion poleti, raspala sam se. Zbog protesta putnika, samo  30 minuta nakon objavljenog kvara, ponovno sam bila u avionu. Nisam imala izbora, na papiru koji sam ispunila pri dolasku je pisao datum mog odlaska i morala sam napustiti Maroko u tom avionu, dobrovoljno  ili prisilno. Dok smo polijetali bila sam sigurna da ću poginuti. Razmišljala sam o obitelji i ljudima koje volim, Šibeniku u proljeće , Zagrebu u jesen, jazz sessionima u Rijeci. Bilo je toliko stvari koje sam još željela napraviti, nisam željela umrijeti. Pogledala sam ljude oko sebe, nitko nije mario. Pomolili su se jednom skupa i nastavili spavati. Jer na kraju priče, život tamo ne vrijedi mnogo. Previše je krvi , siromaštva i nepravde da bi postojala iluzija u bolje sutra. Nisam umrla. Avion je sletio i čim sam prošla kontrolu putovnica plakala sam od sreće što sam živa. Pogledala sam u nebo i zahvalila svemiru na životu.

 

 

  1. Zbog čega je svjedočenje žene upola manje važno? Zbog manjkavosti ženinog uma!

 

Prema izvještaju nevladinih organizacija, žene su u najvećem razmjeru žrtve kamenovanja. Jedan je razlog taj da ih ne tretiraju jednako kao muškarce pred zakonom i sudovima. Osobito su podložne nepravednim suđenjima, jer je u njihovom slučaju vjerojatnije nego u slučaju muškaraca da će biti nepismene te je zbog toga također vjerojatnije da će potpisati priznanja zločina koje nisu počinile.  13-godišnja  Aisha Ibrahim Duhulow je kamenovana u Somaliji nakon što je prijavila grupno silovanje pa ju je vlast optužila za laganje pod cijenu smrti. 43-godišnja Sakineh Mohammadi Ashtiani je osuđena na smrt kamenovanjem nakon što je ubila muža koji ju je godinama zlostavljao. Arifa Bibi, majka dvoje djece u Pakistanu je osuđena na smrt kamenovanjem jer je posjedovala mobitel. Internet obiluje necenzuriranim slikama i videima mučenih žena, a ne poduzima se mnogo istraga oko tih slučajeva. Mali broj nevladinih udruga se zalaže za istraživanje svakog slučaja posebno jer je općepoznato stanje žena u muslimanskim zemljama. Naposljetku, one su samo žene; samo objekti pomoću kojih zapad više mrzi istok i preko kojih će opet prisilnim ukidanjima burki zapad ratovati s istokom.

 

 

 

 

Održala sam obećanje Fatii, nikad se više nisam vratila.

Autorica članka: Ana Marija Ilić

Comments

comments