Što zijevalice imaju sa (samo)poštovanjem?

Prošle zime cvijeće mi je smrznulo na balkonu. Nakon nekog vremena u jednoj tegli nešto se zazelenjelo. “Korov”, mislim ja. Samo korov može uvijek preživjeti. “Hoću li ga iščupati? Neću, kad se već uspio izboriti za život, pustit ću ga neka raste”. Korov je svakog dana bio sve ljepši pa sam ga počela povremeno i zalijevati. Na proljeće, korov se pretvorio u cvijet. Bio je to narodno rečeno-zečić, zijevalica ili latinski Antirrhinum majus. Prekrasno je procvjetao, ali “zečić ko zečić”, raste i onako kao korov.

Šećući se u travnju talijanskim gradom Sirmioneom, ugledala sam parkić zasađen zečićima. Bio je prepun zijevalica raskošnih boja. Izgledale su prekrasno.

Ti zečići su mi otvorili oči.

Koliko puta sam ih počupala dajući mjesto “vrednijim” i “ljepšim” biljkama. Nisam ih dovoljno cijenila kod kuće, a sada, u inozemstvu, oni mi pokazuju koliko mogu biti raskošni.

Mislim da je to i inače naša boljka, nas kao naroda. Ne cijenimo se dovoljno. Uvijek mora postojati netko drugi tko će nam dati potvrdu da smo dobri, da smo vrijedni, da smo uspješni, da smo talentirani. Mi cijenimo svoje tek onda kada svjetska javnost potvrdi da je naš student (onaj koji je dijelio s nama klupu), uistinu uspješan, da je postao znanstvenik. Mi cijenimo svoje tek kada steknu doktorat u inozemstvu. Mi cijenimo svoje tek onda, kada netko drugi da potvrdu, da ih uistinu trebamo cijeniti.

Onda se dičimo njima.

Da li je to boljka malog naroda o čijoj su sudbini, kroz povijest, često odlučivali strani vladari?

Sjećam se maglovito nekih predavanja iz zemljopisa u osnovnoj školi, o Japanu. Oni nemaju prirodnih resursa, ali su postali vodeća, svjetska velesila. Pa predavanja o našoj zemlji: imamo ovo i ono, najljepšu obalu, najrazvedeniju, tisuće otoka, prekrasnu slavonsku ravnicu za sadnju poljoprivrednih proizvoda, bistre i čiste rijeke-bogate vodene resurse, brodogradnju, luke… Tisuće onog što imamo.

Nije li vrijeme da shvatimo da smo vrijedni poput onih zijevalica s početka priče i da trebamo početi cijeniti svoje?

Svoje…

… radnike koji po cijeli dan preslažu kutije ili tipkaju na kasi, svoje sezonce koji se ubijaju od posla dok se ne poštuje ni njihovo zakonom zagarantirano radno vrijeme, svoje radnike na crno koji šute iz bojazni za vlastitu egzistenciju, svoje djelatnike koji rade često opterećeni raznoraznim zakonskim promjenama, u složenim uvjetima rada. Trebamo početi cijeniti naše majke koje balansiraju između posla, temperatura i proljeva. Trebamo početi cijeniti svoje poljoprivrednike, svoje medicinske sestre, svoje liječnike, svoje građevinare, svoje prodavače, svoje ribare, svoje kuhare, svoje čistače, svoje profesore, svoje znanstvenike, svoje vježbenike, svoje stolare, svoje pekare, svoje slikare, svoje glumce, svoje IT stručnjake, svoje konobare, svoje dizajnere, svoje…

Trebamo početi cijeniti svoje ljude prije nego im netko u inozemstvu zahvali na trudu. Prije nego im poslodavac u Irskoj kaže: “Ne znaš peći meso, ne brini se, naučit ćeš!” i prije nego im stranci naprave oproštajnu proslavu zato što odlaze u posjet domovini, a mi ne radimo oproštaje ni našim djelatnicima, kada nakon četrdeset godina rada odlaze u mirovinu.

I zbog toga se zamislimo nad zečićima kada ih ugledamo u našem vrtu. Zalijmo ih i cijenimo puno više! Ne čekajmo da ukrase tuđe vrtove jer su za nas  bili samo neka vrsta korova.

 

K. Polak

Comments

comments