Smijemo li se čuditi i je li dobrota poželjna ljudska osobina?

Kroz povijest riječi su mijenjale svoje značenje. Poneke su dobile pogrdan, pejorativni oblik, premda njihovo prvotno značenje nije bilo takvo; primjerice, riječ „despot“ je nekada označavala samostalnog vladara, a danas kada za nekoga kažemo da je „despot“ mislimo reći da je  tiranin.

Zanimljivo je pratiti kako na neke riječi, koje  označavaju pozitivna ljudska stremljenja, mi danas reagiramo. Nad ovim se svakako vrijedi zamisliti.

Npr. glagol „čuditi se“( ne, ne brinite nećemo ga analizirati prema kategorijama), ima značenje“ biti iznenađen, pokazivati iznenađenost“.

Da li ste se ikada nečemu od srca začudili, a onda vas je netko iz vaše okoline upitao:“ Što se čudiš? Pa valjda znaš u kakvom svijetu živiš?“ Ili „To ti je danas normalno.“

Malo po malo, prestanemo se čuditi jer shvatimo da čuđenje nije pojava koju okolina odobrava. Pa se više ne čudimo pedofiliji ni incestu, otimačini ni trgovanju ljudima, ne čudimo se pljačkama, ni razbojništvima, ne čudimo se izrabljivanju radne snage, niti kopanju po kantama za smeće, ne čudimo se nestručnosti i nepotizmu, ne čudimo se privatizacijama ni korupcijama.

Prestankom čuđenja sve postaje normalno, a mi sami postajemo ravnodušni, apatični, rezignirani, mlaki i osuđeni na vegetiranje.

Zato se drugi put iskreno začudimo. Vjerujte mi na riječ zbog malo iskrenog čuđenja još nitko nije izgubio svoje radno mjesto. Čuđenje je i izvanredno sredstvo protiv boli, ako vas (ne daj Bože!), dočekaju iza ugla i opale šakom kako bi vas opljačkali . Čuđenje je prirodan anestetik.

Sjetimo se barda hrvatske književnosti Antuna Branka Šimića i njegove poznate pjesme koju je objavio u „Preobraženjima“, sada već daleke 1920. godine.

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči

Velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho

Na ćutanje što ih okružuje i muči

Pjesnici su vječno treptanje u svijetu.

Budimo pjesnici!

 

Kako biste se osjećali kada bi vam netko rekao: „Ti si dobar(a)?”

Dobar je opisni pridjev koji ističe jednu od najvrjednijih čovjekovih osobina: valjanost i poštenje.

Da li bismo se obradovali toj rečenici ili bismo pomislili:

„ Rekao mi je da sam dobar, znači  misli da sam;

gubitnik („luzer“),

da nisam promućuran,

da se ne snalazim u svijetu koji me okružuje,

da sam budala,

da sam zarobljen u neki prošlim vremenima koja su daleko iza

nas i više ne postoje…“

Radije bismo čuli da nam kažu da smo: uspješni,

sposobni,

inteligentni,

ambiciozni,

vješti,

snalažljivi,

okretni…

 

Autorica članka: Katrin Polak

Comments

comments