„Remek djelo“ suvremene književnosti ili „ekskluziva“ za čitatelje ovog portala

Negdje godine 2008./9. odlučila sam napisati roman (kada i kako mi je tako „ genijalna“ misao pala na um više se ni ne sjećam). Bit će to suvremeni vodič za preživljavanje na ovome svijetu. Ime „remek djela“,   hrvatske književnosti za sada neću otkriti. Dakle, odlučila sam da će roman  pratiti aktualnu stvarnost u kojoj živimo(!) bit će suvremen i humorističan (jer ako uistinu želiš preživjeti moraš imati dovoljno smisla za humor).  I tako, počela sam pisati između guljenja krumpira, miješanja gulaša i filanja sarmi jer me je inspiracija pucala uvijek  kada je nešto gorjelo, dimilo i nije bilo vremena za pisanje.  Dobro da ne davim sa stvarateljskim mukama, rezultat je nedovršen roman u jednoj fascikli odbačenoj na dnu ladice. Na vrijeme sam se trgnula i shvatila da mi je u privatan život i onako stalo desetak stvarnih romana te mi još jedan fiktivni može biti samo dodatni  balast.

Ali, zanimljivo ga je ponekad izvući iz ladice. Interesantno je pratiti koliko se život (nije) promijenio posljednjih godina. Zato ću danas učiniti iznimku i objaviti javno jedan dio. Što je povod tome? Morala sam pribaviti jedan dokument, obični, ništa posebno. Uzela sam GO da ne šizim zbog kašnjenja na posao. Dan prije raspitala sam se kod ljubazne službenice što mi sve treba, jer stvari se mijenjaju, a internet stranice se neredovito ažuriraju. Naoružana strpljenjem (koje mi je jako krhko),ušla sam u suvremenu zgradu i uzela suvremeni broj. Ispred mene je bilo trideset i sedam ljudi. U redu imam tu informaciju i čekat ću. Ali, sustav šteka, brojevi ne pokazuju stvarno stanje. Otvaraju šalter samo za nezaposlene. Super, mislim ja, ionako je pola zemlje nezaposleno, mi zaposleni smo manjina na ovim šalterima. Ali ne, neki nisu niti uzeli brojeve, što će im. Grmalj ispred mene je invalid? Naravno to se na njemu ne vidi. Nema iskaznicu, ne želi broj, moramo mu vjerovati na riječ, pa tko bi se igrao s invalidnošću? Laktašenje, probijanje… Ubrzo zbijamo redove i naša grupica okupira jedan šalter , postrojava se po svojim brojevima,  mrko prati došljake  te nakon sat i pol sve je ok. Imala sam sreće. Riješeno.

Dakle, vratit ću se svom romanu. Upoznat ću vas s prva tri lika . To su: Pero (slučajna poveznica s imenom portala) i njegova draga ženica Ona Njegova te Perin mačak. Da vidimo kako su se oni snalazili u sličnim situacijama. Prvo ide uvodni dio (savjetodavni jer to je ipak vodič) pa potom njihova priča. Dakle, krećemo od tridesete stranice. Valjda je trideseta, nisam niti pisala brojeve.

SVIJET JE LEGLO BIROKRACIJE

Na žalost, ne mogu vam lagati. Ta  „staklena“, birokratska bića koja „uljepšavaju“ naš život su stvarnost, ali rješenja uvijek postoje.

Prvo duboko udahnite pa stanite u red. Tada se počnite zabavljati. Nađite istomišljenika ispred sebe pa mu ispričajte nekoliko viceva, razveselite ga nekom dosjetkom. Ako čovjek ne prihvati šalu jer je ustao na lijevu nogu tada vam preostaje mašta. Zamislite kako zapravo čekate red za sladoled ili kako će vam ljubazni službenik odmah riješiti problem. Smiješne epizode iz vašeg života također su dobro došle. Sjetite se trenutaka kada ste bili mladi i malo više popili pa se Pero nabacivao onom transvestitu. Još i danas se naježi kada mu se spomenu tange na zlatne leptiriće.

Ili kada ste Onoj Svojoj pjevali podoknice, a susjedi su vas gađali jajima jer si dugo niste htjeli priznati da Perin mačak u veljači ima bolji sluh od vas.

U istom tom razdraganom raspoloženju uđite u kancelariju. Ozbiljni, ali neka iz vas isijava radost. Ubrzo ćete primijetiti snuždenog birokratu kako vam zavidi. Pitat će se kako netko u vašoj situaciji može biti tako prpošan pa će vam se otvoriti. Ubrzo ćete doznati da iza stola sjedi čovjek od krvi i mesa. Ispričat će vam kako ga davi punica, a sin mu je popio mozak željom za kupovinu novog kompjutera, (a stari ima samo dvije godine) kako radi težak i odgovoran posao, a nitko to ne shvaća,  kako cijeli život živi pošteno i ne dijeli papire ispod pulta, kako vozi automobil iz kasnih devedesetih i kako mu se čini da ga ona njegova vara.

Tu se i vi lagano otvorite, vi sve shvaćate i razumijete. Vaš auto je ,doduše, nešto mlađi, vaš posao nešto neodgovorniji, vaša punica nešto simpatičnija, ali pokažite puno sućuti. Potom ispričajte nekoliko veselih i utješnih rečenica i vrata institucije uvijek će vam biti otvorena. Ne riješite li svoj problem dobili ste prijatelja s kojim ćete uvijek rado proćaskati, a to će biti osvježavajuća okolnost u vašim višegodišnjim putešestvijima prema tom bastionu birokracije. Oni iza vas u redu počet će vam zavidjeti kada začuju smijeh iz kancelarije, ali to već nije vaš problem.

Svijet je Pero.K.

Perina supruga pronašla je svog ljubljenog kako sjedi na podu savršeno miran u nekom čudnom položaju koji je trebao nalikovati lotosu (a koji je zbog obima trbuha bio neizvediv), kako izgovara: „Om…om…om…“

„Opet moraš u onu sivu austrougarsku zgradurinu, rekla je s puno sućuti“, znam kako ti je, „trebaš ishoditi sva ta uvjerenja, potvrde, platiti takse, obići šaltere.“

Ispratila ga je sažalnim pogledom.

Peru K. dočekala su drvena vrata koja su izradili stolari u vrijeme Marije Terezije. Jedva ih je pomaknuo .Učinilo mu se da se pred tim vratima malčice smanjio .Ušao je u sivi hodnik u kojem su u redovima stajali sivi ljudi.

Obratio se portiru koji je isto tako bio profesionalno siv.

„Soba broj 10 gospodine,“ rekao je hladno, „nalazi se na dnu hodnika, idete ravno pa desno pa lijevo.“

Pero K. lutao je labirintom ravno pa desno pa lijevo pa je opet završio pred portirom:

„Niste dobro slušali, rekao sam ravno pa desno pa lijevo.“

Pero K. je konačno pronašao sobu broj 10.

„Je li to soba broj 10 ?“,pitao je u laganoj nevjerici staricu do sebe.

„Jeste“, rekla je ona, „zar imate problema s vidom? Stanite u red.“

Pero K. je poslušno stao u red koji se sporo pomicao.

U sobi broj 10, nakon sat vremena, dočekala ga je žena s kaubojskim imageom. U ruci je držala cigaretu i ispuhivala dimove poput prastare lokomotive. Ona je zakon, zašto bi zakon o zabrani pušenja vrijedio za nju. „Ani četiri pištolja“ bila bi za nju samo plaha djevojčica.

„ A, biljezi “, gospodine K. gdje su vam biljezi?, rekla je gromkim glasom. „Idite van do kioska i kupite dvadeset kuna taksenih maraka pa se vratite.“

Pero K. se izšuljao kroz ogromna izrezbarena vrata koja su škripala i kupio markice. Potom je naumio odnijeti ih u sobu 10.

„ Ej, ti“, rekao mu je gospodin mrkog pogleda koji je izgledao poput Golijata. „U red!“

„Htio sam samo…“

Ne zanima me, stani u red! , razderao se gorostas.

Za četrdeset i pet minuta Pero. K. je uspio ponovno ući u kancelariju broj 10.

„ Dobro, dobro, rekla je Ani . Donijeli ste takse, sada s ovom potvrdom idite u sobu 21, a kad vam oni daju obrazac, ispunite ga, potom pođite u sobu 32 gdje ćete ga predati, a u sobi broj 16 za mjesec dana možete podignuti potrebnu dokumentaciju.

„ Treba vam 21?“ rekao je portir, kada je vidio snuždeni pogled Pere K.“ Idite lijevo pa ravno pa ponovno desno, a u sobu 32 idete na kat pa lijevo pa ravno pa opet lijevo“.

Autorica članka: Katrin Polak

 

 

 

Comments

comments