Put jedne porculanske lutke: od bakinog ukrasa do horor glumice

U obiteljskom razgovoru, neki dan, prisjetila sam se porculanskih lutki. Vjerovali ili ne, bile su statusni simbol u nekim prošlim vremenima, prije pedeset, šezdeset godina. Iskreno, dok ovo pišem i sama se tome čudim. U sadašnjosti, kada se statusni simboli mjere markom automobila ili najnovijom vrstom mobitela, ovo, priznajem, danas zvuči vrlo neobično.

Kako je to nekada izgledalo? Veliku porculansku lutku, najčešće blijedog lica poput Snjeguljice i crne kose nalik ugljenu, s ukočenim porculanskim nogicama, na kojima su bile bijele čarape i plastične cipele, domaćice bi posjele na sredinu namještenih bračnih kreveta. Bile su ukras na krevetu, onako kako danas stavljamo zečiće i medvjediće na dječje krevetiće. Lutke su bile poprilično velikih dimenzija, obučene u raskošne haljine od tila, a cilj je bio raširiti haljinu po krevetu kako bi glamur takve lutke što više došao do izražaja. Što šira haljina i što raskošnija lutka, to raskošnija spavaća soba. Porculan od kojeg su bile načinjene glave takvih lutki djelovao je poprilično neprirodno i ukočeno, a oči beba su se mogle sklopiti kada bi se nagnule. Izrađivane su od porculana koji se dobivao zagrijavanjem specijalne gline na vrlo visokim temperaturama. Naziv mu potječe iz talijanske riječi “porcellana”, (njem. “porzellan”), zbog njegove sličnosti s glatkoćom i sjajem morskog puža.

Na vrhuncu popularnosti porculanske lutke bile su između 1840. i 1860. godine, a u proizvodnji prednjačili su Njemci, Englezi i Francuzi. Kako su se na našim krevetima udomaćile stotinjak godina kasnije i i jesu li prve došle k nama iz Italije, iz šopinga naših ljudi po čuvenom Trstu? Najvjerojatnije jesu. Mi smo oduvijek voljeli preslikavati čuda koja bi ugledali negdje drugdje. Pretpostavljam da te lutke nisu bile nimalo jeftine za prosječan džep ondašnjih proletera pa od tuda i lutka postaje statusni simbol.

U našem vremenu, vjerojatno zbog mrtvačke ukočenosti i beživotnog pogleda, porculanske lutke iskoristila je filmska horor industrija. Danas, osim za skupljače antikviteta, takve lutke poprimaju sasvim negativnu simboliku. Rijetko bi se tko odvažio, nakon odgledavanja filmova strave, posjesti je na krevet. Stavimo li jednu takvu lutku na ulicu, većina ljudi će je zaobići u velikom luku.

Danas i klaunovi, koji su nekada razveseljavali djecu diljem svijeta, dobivaju negativnu konotaciju, također, zbog filmske industrije koja ih je pretvorila u koljače. Nedavno, smo bili svjedoci novinskih naslovnica koje su govorile o klaunovima koji su poharali europske gradove. Navodno su viđeni i u našim krajevima gdje su plašili ljude koji su se susreli s njima. Zbog klaunova moderni je svijet bogatiji za još jednu fobiju-koulorofobiju.

No, vratimo se lutkama. Pokušavam zamisliti dijete onog vremena koje je raširenih očiju, nemajući brojne igračke, poput današnje djece, gledalo roditelja kako iz velike kutije izvlači prekrasnu lutku. Zamišljam i razočaranje kada je takva krasotica završila na krevetu, a dijete ju je moglo samo izdaleka promatrati. Možda je baš jedno tužno dijete, koje desetljeće kasnije, postalo režiser i iz inata stavilo tu nedostižnu lutku kao glavnog aktera horor filma.

Zato pazite s igračkama. Nikada ne znate kada će se dragi plišani medo pretvoriti u stravičnog horor junaka i to ne onog napušenog Tedija. Možda baš vi budete za to krivi, a svijet siromašniji za svima dragog čupavka.

Za narednih pedeset godina mogli bismo čitati naslovnice tipa:”Jezivi plišani medvjedići napadaju i plaše ljude od Amerike do Slovenije”, “Strašni plišani medvjedići napadaju Slovence, je li Hrvatska sljedeća?”,” Medvjedići progonili dvojicu dječaka u Osijeku, a snimljeni i kod Karlovca”. Zato oprezno s igračkama! Za tili čas se pretvore od dražesnih u strašne i opasne.

Igračke su poput ljudi, od glamuroznosti, nedodirljivosti i slave, u trenu; do praha i pepela.

 

 

 

 

Autorica teksta: Katrin Polak

Comments

comments