Projekt: Bez mobitela

„Prosječni korisnik svoj smartphone provjeri čak 1500 puta dnevno…“ Vođen ovim podatkom, i kao HC smartphone korisnik, odlučio sam napraviti drastičan potez i odgovoriti si na pitanje: Kako je to živjeti u modernom dobu bez pametnog uređaja?

Dan 1. – Kad se ovisnik skida sa droga, skida se umjereno tako sam i ja odlučio resetirati svoj smartphone i koristiti samo pozive i poruke, bez brojeva u imeniku iz razloga što sam čekao dva poziva. Ujutro mi je stigla poruka: „Jesi budna?!“ Iako nisam imao brojeve, znao sam da je to moj prijatelj s kojim moram do pošte da uplatimo neke novce. (Putem srećem drugog prijatelja i dogovorimo se gdje ćemo za Novu godinu, puno lakše nego u grupnim razgovorima na fejsu.) Našli smo se u 14, kao što smo se dan prije i dogovorili, na papiriću smo imali podatke koje trebamo upisati. Nakon što smo to obavili, sjeli smo na kavu, i što sad? Kako se to radi? Uspjeli smo verbalno komunicirati, i proći sve za život bitne teme bez problema. Nakon što smo napravili pokaznu krenuo sam doma i sjeo na klupicu na šetalištu A.K. Miošića, nisam znao kad autobus vozi, sjeo sam i čekao. Bilo mi je hladno, ali nisam znao koja je temperatura, samo je bilo hladno. Odjednom šok, nebo je krvavo crveno i imamo ful lijepe ulične svjetiljke na tom šetalištu, a scena je kao ona koju vidiš na fotografijama Londona u doba Jacka Trbosjeka, mistična i u toj svojoj mistici prelijepa. Baš me zanima gdje je sad onaj peder i ona ekipa koja se na svojim blogovima bavi „pljuvanjem u dalj po Rijeci.“ Dan prvi je završio, zvao me nije nitko, niti sam dobio ikakav mail, iako sam trebao…

Dan 2. – Pošiljka koju sam naručio je već prije tri dana stigla na odredište, ali me o tome nitko nije obavijestio nego sam slučajno provjerio praćenje paketa, izgleda da smo telepatski iskomunicirali da oni meni neće slati nikakve obavijesti pošto ću ja biti bez mobitela, oni klošari u Americi i dalje grade optiku, a mi ovdje u Hrvatskoj već komuniciramo mislima. Pokupio sam paket i taman kad sam krenuo doma, sreo sam frenda i popili smo kavu, kao ljudi. Nevjerojatno, ali možda ova komunikacija mislima i nije toliko loša stvar?

Dan 3. – Više ne koristim mobitel uopće, isključen je. Odlučio sam pogledati najnoviju epizodu South parka prije spavanja, epizoda naziva „Sponsored Content“, South park smatram mjerilom toga da mi mozak i dalje funkcionira kako bi trebao, kritički i da razumije sarkazam. No ono što sam zaključio u toj epizodi me je jednostavno podiglo na novu razinu, svatko tko je pogledao epizodu će znati o čemu pričam. Naime, napokon sam shvatio zašto neki ljudi uporno forsiraju svoju političku ili drugu „retardiranu“ ideologiju, oni uopće ne vladaju sobom nego su običan reklamni pano. Štoviše, još gore, znate one osobe koje dnevno objave 3-4 selfija uz nekakav glup citat? Prijevod je: „Očajno sam, molim Vas pomozite mi.“ Također, sjetio sam se izjave svog profesora sa tečaja za servisera računala koji sam završio 2010-te (Vidite kako sam lijepo ubacio svoju propagandu u naizgled bezopasan tekst?) „Računalna evolucija je učinila to da imamo nove, široke monitore, što smo time dobili? Apsolutno ništa, sadržaj je ostao isti, ali su „oni gore“ dobili prostor na kojem vam mogu lakše ispirati mozak.“ I doista, svaki portal je ostao identičan kao i prije 7-8 godina, ali je lijevo i desno natrpan sranjima, analogija sa politikom.

Dan 4. – Napravio sam si odličan wok sa piletinom, meso je bilo bolje nego ono kad te žuti pita: „Liža il jezanci?“, ali nisam mogao podijeliti fotografiju sa svojom Internet zajednicom pošto nemam mobitel. Kako će sad ona znati da nisam vegetarijanac i da znam kuhati? Predavanje mi je završilo ranije, i nisam mogao javiti djevojci s kojom sam se dogovorio za pivo, pa sam odlučio otići kod frenda nenajavljeno, onako kao u stara vremena. Naravno, nemam pojma na koje prezime trebam pozvoniti, vrata zgrade su zaključana, a nemali broj puta sam prespavao u tom stanu. Odustao sam od te ideje te sam sat vremena šetao korzom, nevjerojatno je koliko sam poziva na pivu dobio u tih par šetnji. Žena je došla na vrijeme, iznenađujuće, šalim se nisam znao koliko je sati. 🙂 Nakon obavljene pive nastavio sam na lokaciju gdje su me ostali zvali. Long story short – budim se u 4 ujutro u stanu na Kastvu kod svog prijatelja iz osnovne škole kojeg nisam vidio makar dvije godine, glava mi je na kuhinjskom stolu, burek pokraj nje. Nevjerojatno, koliko jedan uređaj koji služi za lakše kontaktiranje ljudi, zapravo čini sve suprotno od toga.

Dan 5.-6. Sve funkcionira u najboljem redu, izgubio sam pojam o vremenu, ali i dalje sve stižem na vrijeme. Uspio sam se naći i popričati sa svima koji su izrazili želju za to, jedino sam malo frenda zakinuo jer su poruke u inboxu završile pročitane iako ih nisam vidio. Fali mi malo slušanje glazbe na mobitelu, ali što se mora nije teško. Ljudi misle da nisam normalan jer nemam mobitel, s druge strane ja mislim da oni nisu normalni jer imaju mobitel. Nemamo Vladu već par tjedana, ljudi su sretni i pjevaju u autobusima.

Dan 7. – Razvio sam gađenje prema korištenju facebooka, i prema kontaktu s ljudima. Shvatio sam vrijednost jednog citata: “Loneliness is dangerous. It’s addicting. Once you see how peaceful it is, you don’t wanna deal with people.” Ne znam je li stvar do moje osobnosti ili ne, ali neki ljudi su postali/ostali toliko isprazni da ih jednostavno ne želiš više primjetiti. „Ša ima? Jesi našao posao? Jesi našao curu? Kad ćeš se ženit? Imaš dijete? A di je drugo? Jesi peder? Jesi završio srednju, a faks, diplomski, doktorat? Kakav ti je biceps? Zašto si bio tamo? Zašto ideš ovamo? Je sviraš? Di je ovaj? Di je onaj? S kim se čuješ iz srednje i osnovne? Ja s nikim jer me nitko ne podnosi jer postavljam glupa pitanja…“ Imam nećaka od godinu i pol dana kojem je glavno pitanje: „Što je to?“ On to pitanje postavlja jer se želi izgraditi, želi naučiti, želi shvatiti. A ovi drugi, oni su unaprijed programirani određenim mentalitetom „vrijednosti“ i valjda propitkuju ako si na tom putu na kojem je i masa, u suprotnom te valjda prijave nadređenima i onda te oni zatuku toljagom ako odstupaš od većine?

Dan 8. – I dalje nemao Vladu, osobno sam doživio da čovjek pjeva u autobusu, nevjerojatno ljudi su postali sretni u samo dva tjedna što nema nikoga da „vodi“ državu (u našem slučaju u propast). I dalje pamtim prijateljima datume rođenja, iako to nisu stavili javno dostupno na Facebook. Interesantno, čini mi se da sam počeo koristiti mozak. Ulazimo u svlačionicu nakon treninga i prva osoba se javlja: „Joj, 11 poruka, što je ovo?“ Drugi: „Kod mene nula, standardno.“ Javljam se tužnim glasom:“ Ja ni nemam mobitel“ Prvi: „Ti si moj idol!“

Dan 9. – Ovdje sam bio na razgovoru i počet ću sudjelovati u jednom ful super projektu i postat ću bogat, naravno u duhovnom smislu.

Dan 10. – Ne znam što da pišem, te ovim putem pozdravljam sve one junake iz stranih zemalja koje sam upoznao i koji sada ovo gledaju i misle si: „ dfjgakritha tieafeitfoeifa eotoetogaćžje oaeingpakentđaen.“

Dan 11. – Našao sam se prijateljima kao u stara vremena, nađemo se u Kauflandu tad i tad. Slavili smo prijateljev rođendan, zamotali su me kao joint i htjeli popušiti, a onda me otuširali da vide ako su me vodonepropusno izolirali. Drago mi je da se od naše petnaeste godine nije apsolutno ništa promijenilo. 🙂

Dan 12. – Dosadno je, učim ruski do 4 ujutro.

Dan 13. – Здравствуй, Меня зовут Марио, до свидания

Dan. – 14. Opet sam na nekakvom projektu jer misle da sam pametan, sada ću se morati buditi ujutro, frend mi je rekao da uključim unutarnji alarm. Uključio sam unutarnji alarm, probudio se na vrijeme, radi perfektno, doduše uranio sam 45 minuta jer nemam sat…

Dan 15. – Upoznajem se sa novim ljudima, pod pauzom sjedimo u krug i vodimo zanimljive razgovore, oni na messengeru, a ja sa svojom podvojenom ličnošću.

Dan 16. – Na projektu je moja nova kolegica rekla da bi voljela restaurirati ljudima stvari sa tavana i pretvarati ih u nešto novo. Svi misle da sam duhovit i slatko se smiju jer sam je pitao ako mi može restaurirati Kalašnjikov koji imam doma na tavanu. Večer prije sam se dogovorio da ću se naći sa jednom osobom, bilo je uzbudljivo jer nisam znao ako će doći, osjećao sam se kao u onom nekom jugoslavenskom sranju koje puštaju na HRT-u. Došla je, postalo je još uzbudljivije, ostatak nikada nećemo saznati.

Dan 17. – Ako znate nekoga tko ilegalno restaurira oružje, javite mi.

Dan 18. – Čitam dnevnik Anne Frank, u sličnoj smo situaciji, izolirani od vanjskog svijeta okruženi neprijateljima i strahom, nemamo pojam o vremenu niti bilo kakve informacije dolaze do nas, znamo samo da smo okruženi žicom.

Dan 19. – Petak je navečer, oko 22 sata, umoran sam od tjedna koji je od mene zahtjevao 15 sati angažmana dnevno i od ubitačnog treninga. Pošto nemam mobitel, napisao sam na facebook frendu s kojim se nisam čuo od ljeta: „Dođi po mene i odvezi me u grad.“ A drugom: „Budi kod fontane di smo se tukli u 23.“ Nevjerojatno je da smo u 23 već pili pive.

Dan 20. – Svima je čudno što i dalje ne koristim mobitel, i shvaćaju da su zapravo ovisni o njemu. Dolazimo do zaključka da je mobitel kao i sve ostalo „fear-based“, tu se vraćamo na Dan 7, sjećate se onih dosadnih i nebitnih pitanja koja svi moraju pitati? Iz istog razloga koristimo i mobitel: „Kako ćemo se naći?“ „Gdje ćemo se naći?“ „Što ako zakasnim?“ „Što ako te netko siluje?“ „Što ako te ubiju?“ „Kako ćemo znati kada dolaziš doma?“ „Što ako završiš u bolnici?“ „Što ako se izgubimo?“ „MORAŠ IMAT MOBITEL.“ Takve robote isprogramirane strahom ne trebate u životu, isto kao i one koji postavljaju glupa pitanja.

Dan 21. – „E sutra u 9 te pokupim“ život je postao izrazito jednostavan, a i ljudi su mi se počeli obraćati puno jednostavnije i sa gotovim prijedlozima.

Dan 22. – Pomogao sam prijatelju iz osnove škole kojeg dugo vremena nisam vidio, kao u ona stara vremena kad su si svi međusobno pomagali, vrlo interesantno. Kasnije se to pretvorilo u još jednu alkoholijadu, bilo je tu bivših zatvorenika i svakakvih situacija tipičnih za Balkanske krajeve…

Dan 23. – Mobitel mi fali samo u određenim situacijama, uglavnom u onima u kojima osjećam nekakav strah, ali se osjećam puno bolje i koncentriranije na stvarni život, nevjerojatno je sa koliko ljudi sa kojima se nisam dugo vidio sam se slučajno našao za vrijeme ovog projekta.

Dan 24. – Sebe smatram smirenom i strpljivom osobom koja se teško naživcira i naljuti, međutim kad gledam svoje roditelje kako počinju luditi kad im smrzava MaxTV, mislim da živjeti bez nekog tehnološkog uređaja je za neke ljude gotovo nemoguće. Ovim putem pozdravljam sve robote iz T-comove službe za korisnike.

Dan 25. – Predzadnji dan ne korištenja mobitela, osjećaji su pomiješani, osjećam nekakav pritisak jer znam da će mi sada život opet postati ubrzaniji i da ću postati stalno dostupan što zna biti iscrpljujuće.

Dan 26. – Napokon mi se vratio mobitel sa servisa i ne moram više voditi ovaj dnevnik, otputovao je skroz do Budimpešte i sudeći po jeziku na garanciji i do Finske(Microsoft bivša Nokija), ostao na servisu i vratio se natrag, i sve to u bržem roku nego što je formirana nova Hrvatska vlada. Moram priznati da sam podcijenio Mađare i njihovo ophođenje prema kupcima, ipak su to ljudi za razliku od ekipe ispitivača koju sretnete po putu, T-comove službe za korisnike, ovih dvoje mafijaša koji su mi htjeli prodavati jeftiniju struju, onih treće navedenih ili naših političara. Što se tiče korištenja mobitela, mislim da je to jedna trenutna pošast koja je na svojem vrhuncu i da će ubrzo ljudi polako odustajati od toga. Puno je bolje nemati pojam o vremenu, ne biti stalno dostupan i ne zasipati se nebitnim informacijama, pogotovo u vremena.

Rezultat: Sastavljanje Vlade – 45(…) : Servis mobitela – 26
Broj propuštenih poziva: 4 (za sada, tko zna koliko treba mobilnom operateru da shvati da nisam umro i proslijedi mi propuštene pozive)

Autor članka: Mario Grbić

Comments

comments