PRIJEDLOG: U mirovinu u devedeset i devetoj!

Žele da radimo do šezdeset i sedme godine. Ne slažem se! Glasujem za produljenje radnog staža. Podržite me! Predlažem da se u mirovinu odlazi s devedeset i devet godina i dajem taj prijedlog Vladi na razmatranje.

Napomena: daljnji tekst napisala sam prije otprilike šest godina. Zaključak, ništa novo pod kapom nebeskom…

NA OVOME SVIJETU TREBA IZJEDNAČITI GODINE RADNOG STAŽA ŽENA I MUŠKARACA

Drage žene, nemojmo da nas navuku na još jednu laž. Nećemo valjda biti poput Francuza koji su demolirali čitavu zemlju zbog dvije pišljive godine dužeg radnog staža. Glasujmo za PRODULJENJE radnog staža. Ionako živimo dulje, to pokazuju i statistički podaci iz kojih je vidljivo da žene nadžive svoje partnere barem za sedam-osam godina.

Što inače radimo kroz život? Ništa!

Malo kuhuckamo, malo peruckamo, malo čituckamo, malo odgajuckamo pa na poslu malo raduckamo.

I oni bi nas u mirovinu iza šezdeset pete? Pa od čega da se odmaramo i još uz to da primamo neku crkavicu koju ćemo dopunjavati vađenjem boca iz kontejnera.

Zato žene, dignimo svoj glas i odlučimo se za rad do devedeset i devete godine.

Naš moto neka bude: S devedeset i devet ravno u krevet, a s godina sto, odmah na lijesa dno!

Svijet je  o-l-o-v-k-a

Prosinac je 2061. godine. Žene su još 2017. godine dobile bitku za produljenje radnog staža. Ona Njegova radila je svoj posljednji mjesec. Početkom nove 2062. ići će u mirovinu u svojoj devedeset i devetoj godini. Razmišljala je kako to proslaviti i čime počastiti svoje kolegice.

Možda torta? Ne, ne može, zbog Marice. Ona ima uznapredovali dijabetes koji joj se pojavio u osamdeset i šestoj godini. Ena nema zube, imala je neke komplikacije s implantatima. Kažu da ima oslabljenu viličnu kost pa se implantat ne može fiksirati. Za nju bi bio najbolji Čokolino.

Dora se uspuše uz stepenice pa će moći doći tek pred kraj slavlja jer je u devedeset i osmoj zezaju kukovi pa joj je za uspinjanje do kancelarije potrebno sedam ili osam sati. Kako se kancelarija nalazi na drugom katu nadređeni su smatrali da je neisplativo ugraditi lift.

Lisa nosi „pepeljare“ umjesto naočala. Dva puta je operirala očnu mrenu, ali se stanje unatoč tome nije popravilo. Skoro ništa ne vidi. Trebat će je hraniti. Za nju će biti najprikladniji komadići nekog sitno narezanog voća.

Za Branku je svejedno što pripremim. Ona je i onako dementna. Već dvije godine ne zna razliku između banane i olovke. Sve u kancelariji dižemo kemijsku olovku  u  zrak i slovkamo: “ O-L-O-V-K-A! To je olovka. Ona služi za pisanje.“ Branka nas začuđeno gleda. Onda počne pisati ravnalom. I piše… piše… Popunjava knjige računa nevidljivom tintom.

Muškaraca više nema. Otišli su u mirovinu u šezdeset i sedmoj godini i većina ih se tijekom narednih godina preselila u „vječna lovišta“.

Mladih ljudi također nema. Oni rade u inozemstvu.

„No, dobro, još ima vremena do proslave“, zaključila je Ona Njegova. „Smislit ću već nešto.“

Autorica članka: Katrin Polak

Comments

comments