Pomaknuti vlastite granice

“Odlučila je pronaći novi posao, stari ju ne ispunjava”.

“Luda je. Ovdje u Hrvatskoj?! Ovdje ljudi nemaju posao, što je njoj. Mnogi se bore za preživljavanje”.

“Upisala je fakultet u pedesetima”.

“Svašta! Tko zna da li će uopće biti živa do završetka”.

Letjeti paragliderom (parajedrilicom), proputovati svijet, popeti se na Himalaju, skakati bungee jampingom, prijaviti se za putovanje na Mars… obično tako nekako izgleda naše promišljanje o pomicanju vlastitih granica.

Međutim, pomicanje vlastitih granica ne mora (ali i može), biti neka drastična promjena u našem životu.
Zapravo, cilj bi trebao biti pomaknuti se iz svoje ljuske i učmalosti svakodnevice koja nema velike zahtjeve, ali nas ostavlja vječitim nezadovoljnicima.

Pomicanje vlastitih granica ne znači da se trebamo pretvoriti u fanatike, avanturiste ili hazardere, nego u ljude koje neće zadovoljiti samo toplina vlastite dekice ispred televizije ili uvijek isti prožvakani razgovori u kafiću.

Drugim riječima, odlučio (la) sam  jesti zdravije, ali ako si ponekad dam oduška u dobrom roštilju, neću imati “grizodušje” zbog toga. Revnosnije ću čistiti, ali će me hrpa neispeglane robe podsjećati da  nisam opsesivno -kompulzivna. Vježbat ću, ali se neću pretvoriti u fanatika koji gleda samo svoje mišiće.

Nerijetko, u svome poslu vidim ljude koji su neprestano spremni pomicati svoje granice, ali u negativnom smislu. Zbog čega to čine? Uglavnom zbog nedostatka samopoštovanja ili zbog toga što pozitivni pomaci traže napor koji iz raznoraznih razloga nisu spremni uložiti. Često nisu u mogućnosti sagledati širu sliku stvarnosti: “Danas želim to i to, a kakve će to posljedice imati na moje sutra, nije me briga.” Drastičnih primjera, takvih pomicanja granica, prepune su crne kronike.

Znači, važno je pomicati svoje granice u pozitivnom smislu.

E sad, što su to granice? One nisu iste za svakog čovjeka. Mogli bismo reći općenito da je to sve ono što smo si sami nametnuli i što nam ne omogućava da živimo ispunjenijim životom.

Čovjeku koji veći dio dana sjedi zavaljen u fotelji pa potom ostatak dana provede na kauču, pomak će biti već i kratka, svakodnevna šetnja. Onome koji svaki dan ispija alkohol, pomak će biti – dan na sokovima. Nezaposlenom će biti pomak nazvati povremeno nekog od prijatelja ili poznanika da mu jave ako čuju za kakav posao, umjesto da sjedi u depri.

Kako učiniti taj pomak? Izgleda jednostavno, ali često i nije.

Čitala sam u tisku da su Japanci izmislili “petominutni pomak”. Pokušavala sam ga provjeriti na vlastitoj koži i izgleda da funkcionira.

Dakle, kažete sebi da ćete vježbati svaki dan pet minuta, da ćete šetati ili trčati samo pet minuta, da ćete učiti strani jezik samo pet minuta ili da ćete pet minuta u danu utrošiti na traženje posla.

Što se događa u mozgu?  “Ha”, reći će mozak,” pa mogu ja to”. “Rastegnut ću dva puta ruke i to je to. Pročitat ću dvije riječi i lekcija će završiti”. Zanimljivo je da se tih pet minuta često produži na petnaest ili dvadeset minuta, a onda kada nam se baš ne da ništa, pet minuta brzo završi. Pa sada, zbrojite to na godišnjoj razini i shvatit ćete da ste se debelo pomakli s mjesta.

Mislim da bismo bar povremeno trebali analizirati koliko smo pomaknuli vlastite granice, odnosno vlastita ograničenja. Jesmo li napredovali ili nam je i dalje lakše živjeti u čahuri? Ničiji snovi nisu isti, ali nemjerljiv je osjećaj zadovoljstva kada shvatimo da smo se uspješno pomaknuli s mjesta.

Za kraj misao Johna A. Sheddla: “BROD JE NAJSIGURNIJI U LUCI, ALI TO NIJE ONO ZA ŠTO JE STVOREN.”

 

Autorica članka: Katrin Polak

 

 

Comments

comments