Pokemon GO iz ženske perspektive

„Evo ga! Ulovila sam Eeveeja u svojoj sobi“, ne sjećam se kada je zadnji puta nešto bilo tako uzbudljivo. Nisam odoljela iskušenju i instalirala sam još uvijek za hrvatsko tržište nedostupnu igricu o kultnim pokemonima (malim slovom jer je već ušlo u jezik kao imenica; isto kao što bi pričali o životinjama, gljivama tako sada imamo i pokemone. Sasvim normalna pojava).
Sve je počelo prije tjedan dana kada sam primjetila da je većina memova i fora na Instagramu i 9GAG-u posvećena tim malim čudnovatim bićima. Što sad, otkud opet ovi pokemoni? Zadnji puta sam za njih čula prije otprilike 15 godina kada sam na televiziji gledala za mene posljednju sezonu tog možda najpopularnijeg japanskog animea ikad. Sjećate se, to je ona kada Pikachu skoro umre, poznatija i kao epizoda kada su i dječaci ronili suze, a očevi se borili da ostanu jaki. Ajde pretjerujem, ali tko nije gledao pokemone makar u njihovim počecima? Meni je to uz Mjesečevu Ratnicu bila najzabavnija vizualna stvar na svijetu i patila sam od svijeta u kojem bi mogla imati svog pokemona. Pikachua za društvo, Jigglypuffa da mi pjeva, Togepia za maženje i Meowtha za razgovor pošto je jedini on mogao razumjeti ljudski jezik. Zašto, o zašto pokemoni nisu stvarni?!

Za 12. rođendan dobila sam na poklon „Službeni pokemon priručnik“ sa vodičem za 155 najpoznatijih pokemona, a tada je negdje izašao i Pokemon Prvi Film. Koliko uspomena!
Evo nas, toliko godina kasnije i franšiza se vratila. Pokemoni su na ulici, u vašoj kući, oko vas i u krilu nepoznate djevojke za susjednim stolom. „Ne miči se!“, viču sinoć ljudi. „Charmander ti je na glavi!“. Zabavno je, ne možemo poreći. Ali budući da smo u 2016. ljudi su se pomamili svjetlosnom brzinom. Trče gradom i hvataju pokemone, zapostavljaju posao jer su pokemoni u uredu, voze (!) i hvataju pokemone uokolo.

Moraju li sve novíne toliko brzo eskalirati?

Već su zabilježene prometne nesreće kada su ljudi objavljivali na aplikaciji Snapchat tijekom vožnje. Sada se već stavljaju javna upozorenja da se ne vozi dok se traže pokemoni. Jesmo li zaista izgubili pojam o realnosti ili smo jednostavno svjesno zamijenili dosadnu okolinu sa onom virtualnom?
Pokemoni oko mene izgledaju realno i to me koliko veseli toliko i straši. Prvi puta kada sam igrala pokušala sam ga uhvatiti rukom. Bilo je realnije nego kada sanjam. I što onda? Gdje smo? Fizički smo ovdje, mentalno trčimo i hvatamo pokemona na drugom dijelu grada. Pokemon je postao bolji poticaj na aktivnost od healthy lifestyle kulture koja posljednjih godina dominira društvenim mrežama. Ono gdje trebamo povući crtu jest svjesnost i trud da ostanemo na nivou igranja i ne zamijenimo fizičku realnost virtualnom. Naposljetku, ovo je još uvijek samo igra, a cilj igre je da ona zabavlja nas. Ne obrnuto.

Autorica članka: Tina Ugarković

Comments

comments