“Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba!”

Svakako. Mnogi bi se složili. U tom životnom razdoblju često se sklapaju doživotna prijateljstva, susreću prve ljubavi, razvija žeđ za znanjem. No, zapravo želim napisati o onim manje lijepim stvarima koje se mogu zbivati u tom periodu i koje možda samo trebamo osvijestiti kako bi razdoblje školovanja našeg djeteta uistinu bilo najljepše. Naravno, nabrojeni su samo neki segmenti, a ovo nije  stručna analiza niti istraživački rad. Samo predložak za razmišljanje.

Izgled

Svijet nam već odavno nameće ideale ljepote.Nekada su bile popularne tanke, iscrtane obrve, a danas se teži prirodnijem izgledu. U povijesti žene su hodale noseći suncobrane kako bi imale lijepu, mliječnu kožu i kako bi se razlikovale od žena koje su radile u poljima, a danas je preplanuli izgled ono što većina nas želi.Tako se već među mladim djevojkama zna razviti poremećaj koji se naziva tanoreksija (ovisnost o tamnom tenu),  koji je je nekad bio apsolutno nepoznat. Proporcije žena također su se mijenjale kroz povijest: od punašnijih do Twiggy, poznate manekenke šezdesetih godina prošlog stoljeća, koja se proslavila pred reflektorima kao mršavica njegujući  androgeni izgled tijela.

Većinu ranog djetinjstva uglavnom provedemo u blaženom neznanju o vlastitom izgledu. Ili bolje rečeno  nekada smo provodili. Danas su tv showovi sve bizarniji pa se već i mlađe djevojčice koriste za prezentaciju ljepote. U čemu je ljepota našminkane trogodišnjakinje s frizurom kakvu ne bi više nosila ni stara baka, treba zapravo pitati Amere, tvoritelje showa: „Toddlers and Tiaras.“?

Dakle, ako smo bili nesvjesni svog izgleda, školsko doba je vrijeme kada će nam mala četa razrednih dušebrižnika pojasniti što kod nas ne valja: u to vrijeme doznat ćemo da imamo velike uši, preširok ili predugačak nos, klempave uši, krive noge, da smo preniski ili previsoki. Ocjenjivat će se genetske predispozicije. Zatim, razredni sud će se pobrinuti da shvatite  da niste baš najbolje složili svoj outfit i da su vaše tenisice lažnjaci. Nerijetko se cijeli život borimo s kompleksima koje su u nas tada ucijepili. Učili su nas da je bogatstvo u različitosti, a svijetom sve više hodaju ljudi koji bi trebali biti isti: bez bora i savršenih proporcija. Na žalost, svijet nameće steretipe, televizija i masovni mediji slave ljudsko zaglupljivanje, jer dok razmišljamo koliko bi trebale biti debele naše usnice, negdje se daleko od medijskih očiju provodi ratno klanje. Nedostižan ideal postaju Ken i Barbie ili celebrity koji se razmeću svojim plastičnom ljepotom. Prisjetimo se povijesti: Tko je želio da svi ljudi budu plavokosi i plavooki Arijevci? Brrr…

Na žalost, ideal mršavog tijela, potpomognut mass-medijima koji nas svakodnevno obasipaju hrpom reklama i raznih reality showova u kojima se žene podvrgavaju nebrojenim zahvatima kako bi odgovarale današnjem trendu ljepote, ostavljaju trag na mladoj psihi. Anoreksija, žargonski „Ana“ i bulimija „Mia“,  nekada gotovo rijetke i slabo poznate bolesti, danas postaju dio stvarnosti i nerijetko odnose mlade živote. To su kompleksni poremećaji, ali svakako društvena klima snosi dio odgovornosti za njih.

 

Slobodne aktivnosti

Mnogi roditelji fokusirani su na razvoženje djece na raznorazne  slobodne aktivnosti. One se danas i poprilično masno plaćaju.Osvrnut ćemo se na sport, premda se priča može ponoviti i na nekom drugom području. No, često se kod sporta zaboravlja koja mu je osnovna uloga, rekreacija i razvijanje tjelesne forme i snaženje takmičarskog duha (ma što to značilo!). Međutim, postoje  roditelji koji misle da u njihovom djetetu čuči novi Beckham, Ivanišević ili Kostelići koje treba izvući na površinu pa se toliko „ufuraju“ da im svaki promašaj na golu, svaki odbačeni reket ili otpala skija nanosi ogromnu duševnu bol. Nije ni čudo, vrhunski sportaši  jako dobro zarađuju i potajan san o slavi i novcu vrijedi svih roditeljskih napora. Problem nastaje onda kada dijete sport prestane doživljavati kao veselje i radosni trenutak dana, nego sa strahom počinje gledati izbezumljenog roditelja na tribini koji očajava kao da je u predinfarktnom stanju. Na žalost, tu se priča pretvara u teror nad vlastitim djetetom. Utrka za medaljama poprima razmjere pošasti. Osvijestiti na vrijeme što mu činimo, vrlo je važno. Nemojmo zaboraviti da je mali  Dražen satima sam nabijao loptu  u dvorani, a krenuo je dodavajući lopte starijem bratu. Naravno, to ne znači da djeci ne trebamo davati poticaje i usmjeravati ih, naprotiv, ali to treba činiti s mjerom, poštivati njihove želje i smanjiti vlastite ambicije. Tada se baš može dogoditi da nas život ugodno iznenadi.

Uostalom, gdje je u toj cijeloj priči igra? Ima li dijete uopće vremena za nju? Ili već sad u nižoj životnoj dobi stvaramo naše frustrirane kopije koje jure kroz život bez zastajkivanja.

Ocjene

Glavno roditeljsko pitanje u to najljepše školsko doba glasi: „Jesi li napisao(la) zadaću?“, jer u životnoj jurnjavi ne stigne se s djetetom kvalitetno razgovarati i pitati : “Što ga muči, što mu se sviđa, a što mu se ne sviđa?”. Legendarni upit glasi: „Gdje ćeš se upisati s takvim ocjenama?“ Mnogi roditelji imaju silnu želju da im dijete uspije i ne priznaju manju ocjenu od petice, već četvorka ili trojka izazvat će boru između obrva.Nije važno da li je dijete nešto naučilo, da li je kreativno, da li je talentirano za jezike, a  matematiku mu slabije ide, ocjena je ono zbog čega se školujemo. O roditeljskim traumama zbog niže ocjene mogli bi se pisati romani. Naravno, sustav doprinosi veličanju ocjene, a ne znanja, ili kreativnosti. Međutim, bilo bi interesantno provesti istraživanje o tome koliko je odlikaša iznimno uspješno u životu. Nerijetko nas za dvadesetak godina iznenadi onaj mali, povučeni, prosječni iz treće klupe koji uopće nije bio odličan učenik. Nemojmo zaboraviti da je cilj zadovoljan i sretan čovjek koji voli ono što radi. Naravno, u današnje vrijeme zvuči utopijski, ali to je  istina koju smo odavno potisnuli.

 

Roditelji

Ima nas svakakvih. Većina nas je dobronamjerna pa unatoč nesnalaženju u jednoj od najzahtjevnijih životnih uloga, svom potomku uistinu želimo dobro.

Poneki roditelji misle da je važno biti djetetov prijatelj. Silno se trude biti“ cool“, a cvjetaju u trenutku kad netko upita: Tko je ovdje majka, a tko je kćer?“. Po modnom izričaju vidi se da nisu još izašli iz puberteta. Sve bi to bilo u redu da ne zaboravljaju važnu činjenicu, djeca već imaju prijatelje. Njima su potrebni roditelji koji će ih usmjeravati i koji će pred njih postavljati ograde kako bi lakše brodili kroz život.

Neki roditelji su pak previše popustljivi pa će dati djetetu sve što je u njihovoj moći. Što dijete zatraži, to i dobije. Deviza takvih roditelja uglavnom glasi:“ Kad ja već nisam imao, neka on (ona) ima.“ Problem nastaje kada dijete shvati da se izvan kuće ne može dobiti sve i da svijet nije uvijek tako obilato darežljiv pa nastanu problemi.

Strogi i autoritarni roditelji imaju slogan: :“ Bit će onako kako ja kažem i točka.“  Oni često i u najboljoj namjeri postižu kontraefekte: otpor i prvu priliku za bijeg iz kuće. Ili stvaraju dijete koje ima premalo samopoštovanja, povučeno  je i nesigurno.

 

Naravno, suvremene životne okolnosti roditeljima ne idu na ruku. Izloženi pritisku imati-posao, nemati posao, izloženi raznim stresovima, novčanim i inim problemima te zarobljeni vlastitim unutrašnjim borbama pa čak i problemima ovisničke prirode, pokušavaju plivati kroz učeničko doba svoje djece. Postoji naravno i ona kategorija roditelja koja se uopće nije snašla u  roditeljskoj ulozi i koji zanemaruju vlastitu djecu , ali oni trenutno nisu bili u našem fokusu.

Autorica članka: Katrin Polak

Comments

comments