Nova godina u Skopju, Makedonija…

Volite dosadne i predvidljive putopise? E pa ovaj putopis će vas razočarati jer je nabijen akcijom, humorom, dramom, i kriminalnim aktivnostima. 5/5″ – Darko Stoičić

Bio je to sasvim običan dan u mom gradu, prelazim na zeleno preko pješačkog, neoprezni vozač me skoro pogazi i opsuje mi mater u znak isprike, prihvatim ispriku sa: „I ja tebi!“ Otvaram vrata fakulteta i ugledam nju, bila je plava i odmah mi je privukla pažnju i očarala me svojom cijenom. Skoplje za Novu godinu znao sam da je to moj životni poziv. Odmah sam krenuo sa regrutacijom potencijalnih suputnika: „Boli me spolni organ, nemam para, može super idemo 100%, javim ti kad dobijem pare, neću preko granice, što ću tamo i tako dalje“, shvatio sam da nema nade i da je najbolje da odustanem. U zadnji tren, zadnjih pet mjesta javila mi se i rekla: „Idemo!“, uplatio sam nam putovanje i spremio se za avanturu života. Prvi korak mi je bio da naučim osnove makedonskog, vrlo brzo sam shvatio da nema potrebe jer me ionako tamo svi razumiju. Radije sam se posvetio osmosatnom  učenju ruskog kako bi u budućnosti mogao razgovarati sa zgodnim Armenijkama koje bi UNESCO trebao uvrstiti u svjetsku kulturnu baštinu zbog svoje ljepote i ruskim špijunima s kojima sam uvijek htio voditi razgovore, ali je sve ostalo na: (-„Vodky?“ -„Da“ )x12 –„Ambulance, tinuninu, njet more vodky, pažalusta). Uglavnom, došao je i taj dan, nisam pretjerano uzbuđen, ali krenuli smo prema Skoplju kroz Srbiju, rakija, glazba i povraćanje nepripremljenih pojedinaca do granice sa Srbijom, tamo glumimo da smo normalni i nastavljamo dalje. Međutim, na granici sa Srbijom nam naplaćuju 5 eura po osobi za prelazak granice, i taman kad sam htio izvući rafale pjesama i psovki rekli su nam da smo mi njima prvi to uveli. Ništa čudno za naša politička govna sa jedne i druge strane koja rade sve na štetu svojih građana, trebalo bi ih sve poslati u onaj Liberland i neka tamo osnuju svoju državu Govnostan. Nastavljamo prema Skoplju, znate onu jednu osobu koja uvijek zasmrdi autobus sa sendvičem od parizera? To je bila moja suputnica. Međutim tu je bila i jedna uvijek iritantna osoba kojoj smeta što sam obrijao brkove, te je uporno valjala fore na račun toga, diverzija sa mojeg prišta na nosu je uspješna, ali netko svejedno mora umrijeti. Nastavili smo u rakija i gitara stilu sve do Skoplja u rane jutarnje sate.

Onako neispavane i nikakve turistički vodič nas je vukao po gradu i pokazivao nam građevine na svom tečnom Tihom-Srpsko-Albanskom, da doseli u Hrvatsku mogao bi biti premijer. Ostao sam šokiran  količinom znamenitosti koje se grade i kako Skoplje pomalo liči na Las Vegas s puno kipova raznih heroja i konja koje jašu. Po završetku razgledavanja kulturnih znamenitosti, onesvijestio sam se u krevetima sa svojim novim cimerom Mr. Savršeni guy koji sigurno skriva neku mračnu tajnu i  suputnicom. Probudili smo se taman za party povodom dočeka Nove godine gdje smo imali neograničen alkohol za 120 ljudi od kojih je 100 Riječana, znao sam da je to samo utopija. Prilazi mi jedna draga djevojka koju znam iz Rijeke: „Grbiću, od tebe najviše očekujem večeras!“, čovjek jednom slučajno razbije stol u Rakia baru i postavi drugima previsoke standarde. Nastavio sam sa suputnicom rušiti utopiju sve do trenutka dok se nije odjednom pojavila lijepa Makedonka u mojem krugu. Htio sam zvučati umišljeno pa sam rekao svojoj suputnici, ovo mi se stalno događa. Međutim, uskoro je došla i druga lijepa Makedonka i započele su razgovor sa mnom. Od kud sam, u kakvim sam odnosima sa drugaricom i tako dalje. Sve dok im moja draga suputnica, drugarica nije počela govoriti da sam super, dobar, drag i ostale komplimente, mogla im je jednostavno izmisliti da sam peder i skratiti mi daljnje friendzone muke. Nije bilo druge, ponoć je prošla obukao sam kapicu Djeda Božićnjaka = Charisma +5. Na putu do WC-a sam naletio na djevojku kojoj unatoč tome što je starija od mene,  način zavođenja joj je ostao na razini vrtića, krađa moje charisma +5 kape. „Grbiću, reci da si mi dečko i poljubi me u obraz da me ovaj pusti na miru.“, javila se druga. Ne znam ako sam most friendzoned dečko godine ili mi je Intelligence pod utjecajem alkohola -7. Facebook je prepun fotki iz WC-a, izgleda da opet neki trend zahvaća Balkan. Ponovno napad djevojke iz vrtića i krađa moje kape +5 charisma, znao sam da napadi neće prestati dok ne pokažem otpor, ukrao sam joj naočale: Perception -6, uz njeno šokirano lice, dogovoreno je primirje. I dalje rušimo utopiju, ja, nepoznati Riječanin i dvije Makedonke. Nepoznati Riječan se počeo naguravati s lokalcima i taman kad sam se ponadao da ćemo osjetiti malo muške ljubavi, moja božićna kapica odnosi pobjedu. „Nemoj s njima, ovaj je lud vidiš da ima kapu Deda Božićnjaka.“ Odlazim na šank, tu su četiri policajca, ne znam tko je pijaniji, oni ili ja, ali prvi put  se osjećam sigurno u društvu policije, utopiju smo uništili, popili smo sve što su imali u klubu.

Novi dan. „…Jer ne mogu da živim, ne mogu da umrem…“ Tko živ, tko mrtav, svi idemo za Ohrid gdje nas čeka naš turistički vodič, premijer. Obilazimo lokalitete, a prati nas čopor pasa koji imaju orgije uz svaku kulturnu znamenitost, slikamo se s njima (psima naravno). Nakon pet-šest znamenitosti, konačno smo ugledali  predivan zalazak sunca nad Ohridskim jezerom, tolika doza romantike na jednom mjestu mi je odmah objasnila zašto mi psi svojim odnosima kvare svaki kadar fotografije tog predivnog mjesta. Vozili smo se barčicama do restorana gdje smo skupa sa čovjekom koji zbija pošalice na račun mojih ne brkova: prvih tri puta je bilo smiješno, četvrti i peti put više nije, šesti put je ponovno bilo smiješno. I dok se smijem na svoj račun u sebi sam čvrsto odlučio: noćas će umrijeti… Na povratku smo naletjeli na još jedno čudo svijeta: pješački koji je napravljen samo na ¼ ceste, valjda se podrazumijeva da ide do kraja ceste, ali šteta je trošiti boju. Vratili smo se u sobu, a budući da su u hostelu bila dva routera od kojih jedan nije imao vezu na internet, baš taj koji je u dometu moje sobe, odlučio sam provaliti u njega, još jedno međunarodno kazneno djelo, neka se nađe za CV. U router sam provalio toliko lako da u životu nisam nešto lakše napravio. Restartao sam router par puta u nadi da ću se konačno domoći interneta, no problem nije bio na toj razini. Kad sam već unutra, mogao bi promijeniti password da nitko ne može na Internet, a naziv mreže staviti kao: „Nema brkova, nema interneta“, ali to je lame. Zašto ne bi prisluškivao mrežu, čekao da se čovjek ulogira u facebook, ukrao mu password, spojio se na njegov fejs, pronašao u inboxu cure s kojima se dopisuje, sve fino screenshotao i poslao curi s kojom je u vezi. Ti ćeš meni reći da imam obrijane brkove, razbojniče. „Mario, zabrijao si, skini kapuljaču hacking +15 i odi spavati, nije ti ovo Mr . Robot“, prevladala je good karma.

Mr. Nice guy i ja smo otišli na doručak kod Stojana, na ćevape, pozdravili se sa Stojanom, čestitali si Novu godinu, dva dana smo ovdje i naravno da već svih poznajemo. U međuvremenu sam se dogovorio sa frendom iz Skoplja da odemo na pivo, kakav bi ja to čovjek bio da u svakom gradu svijeta nemam po dva-tri frenda. Pili smo pive u lokalnom bircu pokraj kružnog toka, na kojem su se  parkirale seljačine sa svojim BMW-ima i Mercedesima, izgleda da je i ovdje truli kapitalizam počeo puštati svoje korijenje. U razgovoru sam saznao da se sve građevine grade iz razloga da se operu pare: Skoplje 2016. Nešto slično kao autoceste i farbanje tunela 2011. pod sponzorstvom svima nam dragog Ćaće. Prijatelj me pozvao na ručak, rekao je da će mama biti sretna ako dođem. Tipična zgrada izgrađena u vrijeme one države, ni bolja ni gora, identična našim. -„Da sam znala da dolazite napravila bi ručak, nemamo što za ponuditi, a tako nam je drago što si došao.“ –„Ma sve je u redu gospođo, ne morate se brinuti.“ Tri minute kasnije, na stolu je četiri vrste narezaka, malo sira, odlične masline, domaći ajvar, hleb, domaći kupus, dvije vrste mesa, veganske sarme, tri vrste kolača, boca crvenog vina: „Ovo nam je onako jeftinije neko“ (Vino je bilo bolje od mog života.) U tom trenu, javlja mi se drugi prijatelj iz Rijeke koji je Makedonac i trenutno je u Skoplju, kaže da ne stigne na pivu sa mnom zbog familije i to, ali da ga zanima kako mi se sviđa ovdje. Najbolje što sam mogao smisliti je: „ Da mi treba litra krvi, vjerojatno bi mi dali šest litara.“ „Da da, svi su ti takvi, što god vidiš u stanu i ako ti se svidi, dat će ti da doma uzmeš.“ Vraćam se da nastavim s vinom i ručkom, već me čeka drveni pribor da odnesem doma roditeljima i neka navrate koji put, a za mene pepeljara. Zanimalo me što oni misle o Hrvatima, prijatelj kaže da još dok su u vojsci skupa bili svima je bilo jasno: „S Hrvatima se ili potučeš ili ste prijatelji za cijeli život.“ Na odlasku su mi zahvalili „Hvala što si navratio, mama će dva mjeseca pričati da si bio ovdje.“ –„Nemoj nas zaboraviti, hvala što si došao i srećan put!“ Ne samo da ih neću zaboraviti, nego će zauvijek ostati u mome sjećanju,ali o njima će čuti i još pedesetak ljudi koji će ovo pročitati. Vraćam se do hostela: -„Grbiću, ideš ti s nama na makedonsku večeru?“ Ma kakva makedonska večera, nemate vi pojma što je makedonska večera, još uvijek sam pod dojmom ručka gdje sam se osjećao pun ljubavi, voljeno, kao kad dođete kod bake, čak su i tanjurići bili isti. Noć sam proveo pokušavajući zaspati dok je Mr Nice Guy hrkao, znao sam da ima neku mračnu tajnu, kad je napokon prestao hrkati, onda je moja suputnica počela. Nakon par sati patnje i izmjene, napokon su oboje prestali i taman kad sam htio utonuti u san… Znate onu sobu u kojoj je uvijek party, koja je uvijek u dimu i u koju svi ulaze kao da je njihova, smrdi po barutu i cijela je naopačke okrenuta? To je bila naša soba, soba 110, „TUP-TUP-TUP, otvarajteee“, i počeo je novi party, džabe ti spavanje. Zora je, pokušavam napokon zaspati, za dva sata putujemo, gosti su otišli hrkanje je prestalo. „GRAAA, GRAAAAAAA, GRAAAA“ Koju vražju mater sad pa nisam uzimao makedonski opijum, kakve su ovo sotone? Otvaram vrata hostela, pogledam nebo i stabla, odmah mi je postalo jasno kako je Alfred Hitchok dobio inspiraciju za film”Ptice”, toliko vrana na jednom mjestu nisam vidio niti u najgorim noćnim morama. Taman kad sam mislio da ću zaspati, začula se škripa kočnica, tupi udarac pa zveket metala, kako volim ovu zemlju. Razmišljao sam da uzmem komad hljeba u ruku izađem van dignem ga u zrak i okončam svoj život tako da nađu samo moju desnu čarapu nasred ulice, ali sam ipak odlučio uživati u simfonijskom orkestru sa muško-ženskim hrkačim vokalom uz pratnju zbora Tisuću vrana i solažama pijanih Makedonaca na svojim automobilima.

Na povratku, prema putu za Beograd zapeli smo na autocesti u sniježnoj mećavi , pijemo jack daniels i u kratkim rukavima se slikamo po autocesti, baš je lijepo, umrijet ćemo ovdje. Krećemo se brzinom od 0 km/h, jednostavnom računicom sam zaključio da nam do Rijeke treba beskonačno vremena. Taman kad sam pomislio da ne može čudnije, s desne strane u koloni je stajao bus pun izbjeglica kroz prozor me gledala tužna djevojčica. U životu nisam vidio tužnije lice, a bio sam na tekmi kad je Rijeka protiv Osijeka ’99 krađom sudaca ostala bez prvenstva. Mahali smo joj i počela se smijati i mahati nam natrag, tako i treba, smij se dijete drago, tebe autobus vozi u bolji život, a mene natrag u Hrvatsku. Dolazimo na odmorište i hodam prema WC-u, odjednom moja percepcija + 10 mi govori: „Stani!“ Stanem i pokraj mene prolazi razbojnik kojeg sam ipak odlučio ne ubiti(good karma, +10 luck): -„Što je bilo, nemaš brkove pa te strah ući u muški WC?“ i u tom trenutku se razbojnik okliznuo na mokre pločice i pao koliko je dug i širok. Ulazim u WC pokraj razbojnika na podu: „Džabe ti brkovi kad ti je orijentacija i dalje loša!“, lista ljudi koji moraju umrijeti: -1. Nakon gotovo 11 sati vožnje prošli smo tek 200-tinjak kilometara, živčan izlazim iz busa, uzimam staklenu bocu Heinekena 0.65, uzimam upaljač, napravim polugu, škola: životna, studirao: kafana, radno iskustvo: ispred Brodokomerca, šampanjaci za Novu godinu se nisu mogli mjeriti sa pucnjem i lansiranjem čepa koji je odletio sigurno desetak metara u zrak, ravno meni iza leđa i čuje se udarac u lim automobila srednjovjekovnog bradatog muškarca koji taman čisti svoj auto od snijega. Ostao sam sleđen i okrenut leđima, jedina misao koja mi je prošla kroz glavu: „Od svih gradova na svijetu ti si to morao napraviti baš u Beogradu…“ Na svu sreću, čovjek je pogledao u zrak i nije mu bilo jasno od kud je to palo, kad nemaš intelligence +10 onda imaš luck +10.
Bez izazivanja novog međunarodnog incidenta nastavili smo za Rijeku gdje smo nakon skoro 24 sata putovanja jedva stigli.

Kako najbolje ukratko opisati Makedoniju? Da u Makedoniju dođu dva-tri naoružana pripadnika ISIL-a i prijete da će ih ubiti, Makedonci bi im prvo rekli da ne mogu to na prazan želudac, nahranili ih, napojili, donijeli bi im metke i pitali ako im još nešto treba. Makedonija je sve ono što je napisano u pjesmama o njoj, Makedonija je ljubav.

Posvećeno Goran Galaboffu i njegovoj mami!

Autor članka: Mario Grbić

Comments

comments