Nikola Petković : “Kako svezati cipele”

Književnost je neka vrsta prostitucije. Da bi književnik pisao, pored talenta, sposobnosti imaginacije i znanja, mora imati ono još nešto, a to je hrabrost razgolititi sebe i iz svojih najdubljih zakutaka izvući ono nešto samo njegovo; duboko i intimno. Pravi umjetnik mora za to posjedovati dovoljnu dozu smionosti.

Ovoga ljeta prepuštam knjigama da one izaberu mene, a ne ja njih. Tako me je pronašla knjiga riječkog pisca (naravno, ne samo riječkog!), Nikole Petkovića: ” Kako svezati cipele”. Pročitala sam je vrlo brzo, ne ispuštajući ju iz ruku. To je baš jedna od onih odvažnih knjiga koja govori o našim  obiteljskim otuđenjima u kojima često ne uspjevamo prepoznati potrebe naših bližnjih, a niti oni, ne uspjevaju shvatiti, niti prihvatiti naše svjetove, uronjeni u dubine vlastitog vrtloga zvanog življenje.

Otac nestaje u bijelom fići, nizbrdo, u sedmoj godini autorovog života. On tu važnu činjenicu, koja će obilježiti čitavo njegovo bivanje, saznaje kada na stolu vidi samo dva tanjura. Prazninu koju ostavlja svojim odlaskom neće promijeniti niti očeva bolest četrdeset godina kasnije.

” U taj odnos vratio sam se predmnijevajući da će tatu bolest učiniti boljim čovjekom. Da će ga upozoriti na temeljne vrijednosti našeg bivanja ovdje. Da će mu otkriti koliko vrijedi život. Čak i onaj goli bez kojeg ionako ničeg nema. Ali vraga! Njegovo spletkarenje, njegovi tračevi, njegove izmišljotine, njegova nebriga prema svima i briga samo za sebe, njegova sebičnost, lagodnost, emotivna dokolica nastavile su živjeti s istim žarom. Njih rak nije zahvatio. Rak je derao tatino tijelo. Tatin duh bio je zdrav.”

Kako obnoviti odnos s ocem u vrijeme njegovog sporog umiranja od raka, kako zaliječiti rane jednog roditeljstva koje je jedva to i bilo? Kako izmaknuti autoritetu oca koji to još uvijek jest, unatoč tijelu koje nepovratno odlazi? Kako poništiti u sebi grube riječi, optužbe, prijetnje, osude i poniženja? Kako premostiti bezdan svega onog što je u njihovom životu moglo biti, a nije? Kako ponovno naučiti ispravno svezati cipele?

Nije nimalo jednostavno. Za to ne postoji izgubljeni ključ. Osim oprosta, dodala bih ja. Onog koji liječi rane i ne pita više zašto je to tako, nego otvara čovjeku jednu novu dimenziju stvarnosti, u kojoj smo takvi kakvi jesmo baš zahvaljujući preprekama koje je pred nas postavio život i koje smo uspjeli nadići.

Pozadinski pred nama promiču slike turbolencije ovog našeg prostora, u kojem su povijesne mijene nezaustavljivo utjecale na tijek ljudskih sudbina.

Knjiga sveučilišnog profesora, doktora Petkovića ima dvije dimenzije: jedna je ona umjetnička; poetsko – prozna, a druga je terapeutska.

Biblioterapija, odnosno liječenje čitanjem, omogućuje čitatelju da zaliječi i transformira neke svoje poteškoće jer riječ ima moć osnažiti duh i tijelo. Knjigu preporučujem svima onima koji tragaju za dubljim razumijevanjem nekih svojih propuštenih odnosa, ali i svima koji žele popraviti ono što možda i nehotice razaraju.

Da, i još nešto, nevezano uz književnost, a vezano uz struku u kojoj provodim veći dio svog života.

Piščev otac je odrastao, između ostalog, u “domu za siročad”. Prerana borba za samog sebe u djetinjstvu, ponekad u osobi izaziva dozu sebičnosti i maskiranog straha, zatomljenog i ponekad upakiranog u ovisničko ponašanje.

To naravno nije (i ne smije biti!), nikome opravdanje, ali možda jest onaj izgubljeni ključ na kraju knjige, ključ koji otvara bravu razumijevanja.

Knjigu je objavio zagrebački “Algoritam” uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

 

Autorica članka: Katrin Polak

Comments

comments