Navijačko nasilje – obični vandalizam ili pokazatelj stanja u društvu?

Petak, 17. lipnja 2016., očekujem utakmicu Hrvatske i Češke. Umjesto kuhanja ručka, popodne provodim heštegirajući #CRO #OrangeSponsorsYou gdje god stignem na društvenim mrežama. Lajkam prigodne  objave, a one koje spominju Orwellovu 1984., kao i izreku „kruha i igara“ (koja svako nogometno prvenstvo već iskače iz paštete!) ignoriram. Ne treba mi negativna energija prije utakmice! Fokusiram se na iščekivanje, dopuštam da me ponese kolektivna euforija… Pobornik sam kolektivnih euforija, ali i sreće i euforije u bilo kojem obliku. Veselje, to je ono što nam treba!
Oblačim svog dječačića u navijačku majicu, on nekoliko puta zaviče: „Tooo!“ i usput pljesne rukama, a zatim odluči ignorirati ostatak utakmice i gledati otvaranje Kinder jaja na Youtubeu. Muž i ja nakon 2:2 već gotovo slavimo. Razmišljamo kako ćemo naručiti pizzu, otvorit ćemo vino. Ma ne, možda bolje šampanjac! I onda, osam baklji na terenu ruši sve naše snove! U šoku sam. Zar stvarno? Zar su se prijetnje nekolicine huligana doista ostvarile? Čekaj, oni stvarno misle napraviti sve da se Hrvatska izbaci s EURA i time maknuti vodeće ljude HNS-a s njihovih funkcija?
Duboko sam razočarana postupkom huligana, a u tome nisam sama. Hrvatska je složna u osudi takozvanih navijača, mediji također.
Kad je razočaranje splasnulo, shvatila sam da je taj incident nešto što se doista moglo i očekivati… Situacija u društvu, raspad vlade, a prvenstveno razočaranje navijača u Hrvatski nogometni savez moralo je eskalirati prije ili kasnije. Navijačko nasilje uvijek je najjače kada je država u krizi. Kriza morala, politička kriza, kriza u upravi, predratno stanje… Povijest nas je tome naučila.
Stoga, kako bismo bolje shvatili ovaj incident, dopustite mi da vas provedem kroz povijest navijanja i početke huliganizma te uglavnom (sociološke teorije) o navijačkom nasilju.

Navijaštvo u Hrvatskoj od kraja 2. svjetskog rata do druge polovice osamdesetih godina 20. stoljeća
U Jugoslaviji je nakon završetka 2. svjetskog rata interes za sport, a posebno za nogomet, bio iznimno velik. Premda u to doba još ne možemo govoriti o pravoj subkulturi nogometnih navijača, već se razvijaju prve navijačke skupine, poput splitske Torcide osnovane 1950. Ipak, navijačke subkulture sa svojim bitnim karakteristikama nastaju krajem sedamdesetih i osamdesetih godina  prošlog stoljeća. Uzori su im pripadnici navijačkih skupina iz raznih dijelova Europe, posebice Velike Britanije i Italije. Tijekom sedamdesetih godina navijači prestaju biti samo promatrači te počinju sve izrazitije utjecati na nogometne događaje u bivšoj Jugoslaviji, povezuju se s drugim skupinama te stvaraju novi navijački stil ponašanja.
U tom razdoblju nastaju prilične promjene, nasilje i ekscesi postaju sve prisutniji, na stadionima pa čak i izvan njih  (to su uglavnom tučnjave s drugim subkulturama). Nasilje tih godina više ima simbolički karakter, ne želi se protivnika teže ozlijediti već prije svega poniziti, te se time „osvetiti“ za poraz vlastitog kluba.

Navijaštvo u Hrvatskoj od druge polovice osamdesetih godina do devedesetih godina 20. stoljeća

U drugoj polovici osamdesetih godina u Jugoslaviji nastaje sve više navijačkih skupina velikih klubova: Bad Blue Boysi, Armada, Horde zla, Varvari i dr.
No to nisu jedine promjene: u navijaštvo se upliće, dotad gotovo nimalo prisutna politika. To je doba u kojem dolazi do krize komunizma kao i do krize cjelokupnog jugoslavenskog društva. Budući da se nije moglo izražavati vlastito mišljenje bez straha od posljedica, navijači su, osjećajući se zaštićeno u masi ljudi počeli izražavati vlastite stavove izvikujući parole. Navijačka masa im je osiguravala vidljivost, ali istovremeno i anonimnost te mogućnost da postignu ono što sami ne bi mogli. Navijači su počeli, više ili manje svjesno izražavati svojevrstan protest zbog svog društvenog položaja i ukupne društvene i političke situacije.
Nacionalna i stranačka obilježja postaju sastavnim dijelom navijačke ikonografije. Sve navijačke grupe, posebno BBB podržavaju stranku koja je kasnije vladala Hrvatskom – HDZ. Podržavaju ju, istovremeno joj podižući popularnost u masama te se samim time pokazuju da se zalažu za ideju osamostaljenja Hrvatske.
Time je ritualno navijačko nasilje preraslo u pravi rat, pogotovo ukoliko su igrali hrvatski klubovi protiv srpskih, primjerice Dinamo ili Hajduk protiv Crvene Zvezde ili Partizana. Kao što Hrvoje Prnjak u svojoj knjizi o Bad Blue Boysima kaže:

„Stvarnom ratu je, vrlo indikativno, prethodio „rat navijača“ na tribinama!

Politički događaji uskoro postaju društveno dominantni na svim razinama, pa i kad je riječ o sportu i navijaštvu.“

Navijaštvo devedesetih godina 20. stoljeća

Devedesetih dolazi do novih promjena u nogometnom navijaštvu, u prvom redu zbog početka rata. Stoga se dešava velika preobrazba navijača, i to u ratnike. Dotadašnji huligani se „preko noći“ pretvaraju u nacionalne junake.  Srđan Vrcan u knjizi Nogomet – politika –nasilje kaže: „ Na sličan su način tvrda jezgra zagrebačkih Bad Blue Boysa i splitske Torcide među prvima organizirala prave političke jurišne odrede i prijavila se u jedinice hrvatske vojske u formiranju. Činjenica je i da su navijačke simbolizme, u početku oružanih sukoba, koristili  borci na obje strane dok su mnogi borci vidjeli u ratnim sukobima izravni nastavak prethodnih sukoba navijačkih plemena.“
Također, navijanje za određeni klub postala je politička činjenica te je prerasla u politički angažman, navijaštvo i politika gotovo da su potali neodvojivi te je stoga navijati za određeni klub značilo i prihvaćati određenu političku opciju.

Navijaštvo od kraja Domovinskog rata do danas

Očekivalo se da će završetak rata voditi ponovnoj normalizaciji prilika u nogometu kao i oko nogometa, posebno što se tiče politike. No to se nije dogodilo, prvenstveno budući da izlazak iz rata nije značio konačni izlazak iz krize kao ni normalizaciju društvenih prilika. Nacionalistički stavovi nisu se izgubili među navijačima te su i dalje u velikoj mjeri prisutni. No ipak, dolazi do promjena: obnavlja se rivalstvo međuklupske, lokalne i regionalne naravi, predmet mržnje postaju klubovi unutar države. Obnovljeno je rivalstvo između Torcide i BBB – a (koji su neko vrijeme čak pjevali: „Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska, sa njima se ponosi čitava Hrvatska “), te se stvara sve veći broj navijačkih skupina koje postaju sve organiziranije.
Također, odnosi između BBB – a i HDZ – a ne samo da gube prijašnji karakter već postaju otvoreno neprijateljski. Dinamo iz političkih razloga mijenja ime u Croatia koje BBB ne prihvaćaju te ih HDZ optužuje da nisu domoljubi, pa čak i kako su neprijatelji Hrvatske jer ne prihvaćaju novo ime kluba. Time su navijači shvatili da se politika ne smije miješati u u sport. Ime Dinamo je s vremenom vraćeno, a iako je politika i dalje povezana s nogometom i navijačima, više nije povezana na isti način, odnosno više „kritizira“ politiku i vlast nego što ju podržava i podiže popularnost.

Počeci huliganizma

Tučnjave i neredi gotovo su neodvojivi od navijačkog stila života koji se često označava kao nogometni huliganizam. Iako je kroz povijest nasilje često bilo povezano s publikom koja je pratila sportska natjecanja, nogometno nasilje se po svojoj kontinuiranosti i jačini s vremenom izdvojilo kao poseban fenomen. Naziv huligan britanske su novine počele upotrebljavati sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća izražavajući ozbiljnu zabrinutost za probleme koje je izazivala frustrirana mladež, posebno na utakmicama. O tome se počelo pisati kada su sportski izvjestitelji u svojim izvješćima s utakmica počeli govoriti i o neredima koji su te utakmice pratili. Stoga se za takvu mladež počinje koristiti riječ huligan, koja je izvorno potekla od irske imigrantske obitelji Hooligan ili Houlilan (ne zna se sa sigurnošću koji je od ovih naziva točan) koja je u 19. stoljeću terorizirala East End London.
Šezdesetih godina 20. stoljeća nasilje na nogometnim utakmicama postaje sve prisutnije te riječ ulazi u opću upotrebu. Također, šezdesete se godine smatraju početkom nogometnog huliganizma kao fenomena u Velikoj Britaniji, koji u ostale dijelove Europe stiže desetak godina kasnije.
Navijačkom nasilju posvećena je velika pozornost, na sve moguće načine pokušavalo se shvatiti zbog čega se mladi ljudi odaju takvom ponašanju kao što se i pokušavalo naći načine da se takvo ponašanje iskorijeni ili makar spriječi. U vezi s tim, imamo najmanje dvije strane. S jedne strane tu su novinari, političari i sportski radnici koji taj problem smatraju velikim i opasnim, ali ga rijetko dovode u vezu s nekim društvenim problemima ili karakteristikama. Prijedlozi za rješenjima se uglavnom svode na represivne mjere budući da se „s njima ne može drugačije“. Huligani se vide kao nekakva bolest, anomalija koja je u suprotnosti sa zdravim sportom ili društvom. S druge strane tu su znanstvenici, najčešće sociolozi koji ne odvajaju samu sportsku disciplinu od nasilja te odgovore na pitanja o uzrocima navijačkog nasilja vide i traže u širem društvenom kontekstu.

Navijači i mediji

Navijači u svakom slučaju medijima daju dovoljno materijala za pisanje no to ne znači da mediji doista daju pravu sliku o njima. Težnja senzacionalizmu dovodi do općeg mišljenja da su stadioni „bojna polja“ kojima se ne bi trebalo ni približiti, dok od dečki sa šalovima treba bježati glavom bez obzira.
Ni sami navijači nemaju dobro mišljenje o medijima stoga u letku za navijače, odnosno Torcidinim pisanim pravilima navode: „Iz dosadašnjih iskustava Torcide s novinarima očito je da im se ni u kom slučaju ne može vjerovati, kao što smo se i nebrojeno puta uvjerili da je njihov posao jeftini senzacionalizam i podizanje tiraže ili gledanosti na štetu navijača te stoga smatramo da s njima nemamo što komunicirati. (…) Po dugogodišnjim nepisanim navijačkim pravilima navijači se ne žale po medijima, tj. ne plaču po novinama.“
U svakom slučaju, navijačko nasilje, a još u većoj mjeri nacionalistički ili rasistički ispadi nešto je što može poprilično uzburkati javnost te prodati novine. Bivši huligan, a danas autor brojnih knjiga o navijačkom nasilju, Dougie Brimson u knjizi Tajne nogometnog huliganizma o tome kaže: „Huliganizam pruža sve što bi dobra priča trebala imati: dramu, napetost, strah i negativce. Ubacite malo srama i prstohvat ksenofobije i imate sve. U odgovornoj klimi tisak bi bio prepun osude od strane vlasti koja bi zahtijevala poduzimanje djelovanja. Tijekom godina je bilo mnogo osude, ali veoma malo u smislu djelovanja. Kad imate nešto poput nogometnog nasilja koje svako malo eksplodira na sceni i prodaje novine u velikim količinama, zašto biste, zaboga, poželjeli to zaustaviti?“.
Brimson u prvom redu misli na britanske medije, ali ne možemo reći da je kod nas situacija bitno drugačija. I naši mediji puni su osude, ali rijetko kad nude konkretna rješenja ili makar razmatraju načine na koje bi se nešto moglo učiniti u svrhu spriječavanja nasilja. Ovih dana samo se piše o navijačima kao o orjunašima tj. mrziteljima svega hrvatskog. Zanimljiva izjava, ali ima li ona uopće ikakvog smisla?
Uz to, hrvatski mediji često izlažu tezu kako je u svim europskim zemljama problem navijačkih sukoba riješen te da se neredi događaju samo u našoj i  nekolicini drugih balkanskih zemalja. Zbog toga se stvara opći dojam kako jedino nas navijači sramote te kako je to još jedna stvar u kojoj zaostajemo za Europom i za ostatkom svijeta. Ipak, to ne odgovara istini u potpunosti budući da je navijačko nasilje još velik problem u mnogim zemljama, a one neke od država za koje smatramo da su uspjele nešto učiniti zapravo su samo makle nasilje sa stadiona, dok se po gradskim ulicama i trgovima ono još uvijek odvija.

Nasilje kao ritual

Navijačko nasilje uglavnom se smatra ritualnim nasiljem. O tome govori britanski sociolog Peter Marsh, koji je osmislio i poseban termin za označavanje ritualizirane agresivnosti navijača; aggro (izvedena iz engleske riječi aggravation, koja označava ljutnju, pogoršanje, pretjerivanje, izazivanje), inzistirajući pritom na razlici između navijačkog, tj. „ritualnog“ i „stvarnog“ nasilja”.
Marsh smatra kako je navijačko nasilje po broju žrtava puno manje nasilničko nego se to na prvi pogled čini te je posrijedi daleko više privid nasilja nego stvarno nasilje. Glavno razlikovanje između pravog i ritualiziranog nasilja je to da ritualizirano nasilje u prvom redu namjerava ušutkati i poniziti protivnike, a ne fizički ih ozlijediti. To je zapravo neka vrsta društvenog funkcionalnog mehanizma pomoću kojeg se stvarna, prirodno ugrađena ljudska agresivnost pretvara u ritual. Ipak je potrebno istaknuti da su ritualno i stvarno nasilje povezani, odnosno nastavljaju se jedno na drugo. Marsh smatra da taj prijelaz ritualnog prema stvarnom nasilju nije uobičajen, to je odstupanje od ritualnog navijačkog nasilja, do kojeg dolazi pod utjecajem nekih vanjskih uzroka, npr. grubim i neprimjerenim postupcima policije. Znači, potreban je neki „okidač“ kako bi ritualno nasilje prešlo u stvarno.
Naravno, nasilje kao ritual je samo jedan od načina na koji možemo objasniti nasilje. Više je tu faktora koji dovode do takvog ponašanja. Vrcan nasilje objašnjava kao:  sredstvo za izlazak iz društvene nevidljivosti, sredstvo kojim se brzo i sigurno postiže čvrst grupni identitet, sredstvo za osporavanje postojećih normi i uvriježenih pravila u društvu, sredstvo društvenog razlikovanja, ono jača „Mi osjećaj“ kojim se također stvara kolektivni identitet i jak emocionalni naboj među pripadnicima koji vrše nasilje. Nasilje je također i sredstvo iskazivanja superiorne ljubavi i privrženosti (svom klubu, grupi, gradu, regiji, narodu…), sredstvo uspona u hijerarhijskoj strukturi unutar grupe. Zatim, nasilje je sredstvo koje omogućava nova, nesvakidašnja iskustva. Rutinski, uobičajeni i predvidljiv život postaje nesvakidašnji, emocionalno nabijen i nepredvidljiv.
Uz to, navijači često izražavaju stavove koji nisu javno prihvatljivi ali su ipak sveprisutni u društvu. Primjerice, hrvatski navijači ustaškim i nacionalističkim pjesmama i izjavama često zapanjuju hrvatsku, pa i širu javnost. To samo upućuje, odnosno otkriva da su takvi stavovi u velikoj mjeri u našoj zemlji prisutni. Navijači su ti koji „nemaju srama“ te govore ono što ne smije biti izrecivo. Tu također spadaju i rasističke, seksističke i slične poruke kojima je jedan od ciljeva i da šokiraju jer znaju da će time privući pozornost na sebe. Mnogi navijači izjavljuju kako oni osobno baš i nemaju puno zajedničkog s nacističkom politikom, pa ipak crtaju kukaste križeve i sl. znajući da će biti zamijećeni, a to je upravo ono što žele.
Nasilje je teško jednostavno objasniti, moguće ga je motriti u širem spektru njegove pojavnosti pozivajući se na razne teorije i shvaćajući ga na razne načine, od primitivizma, preko prirođene čovjekove agresivnosti, shvaćanja navijačkih sukoba kao modernih oblika ratovanja do načina identifikacije pojedinca.
Smatram da do navijačkog nasilja dolazi kombinacijom mnogih čimbenika, a uglavnom je to nezadovoljstvo dominantnom kulturom ili društvenim/političkim odnosima. Stoga pokušavaju provocirati sve što pripada toj kulturi, a nasilje je jedan od načina na koji se provocira cjelokupno društvo i skreće pozornost na sebe. Također, to je najučinkovitiji način nalaženja unutargrupnog identiteta, a to pojedincu olakšava potragu za vlastitim identitetom, pa i rješavanje osobnih ili kolektivnih frustracija.
Ovim člankom ne želim obraniti nasilničke ispade bilo koje vrste. A za mene je ubacivanje baklji u teren doista izraz nasilničkog ponašanja: unošenje zabranjenih predmeta, mogućnost ozljeđivanja igrača/navijača/zaštitara/vatrogasaca pirotehničkim sredstvima, nasilni pokušaj prekida utakmice, tučnjava s drugim navijačima…  Smatram kako nasilje nikad ništa nije, niti će išta riješiti! No, također smatram da je ono itekako odraz stanja u državi. Pojedinci žele nešto promijeniti, osjećaju frustraciju, beznađe… No ne znaju  što učiniti pa pribjegavaju ekstremnim načinima. I nadaju se najboljem! Nadaju se da će oni postati heroji koji su spasili hrvatski nogomet od korupcije i kriminala.
Ne želim biti zloguki prorok, no ukoliko se ne riješi ono što je trulo „na vrhu“, bojim se da je ovo tek početak. A nisam jedina… Evo i službenog priopćenja Torcide: „Strukturne promjene u Hrvatskom nogometnom savezu i odlazak čelnih ljudi jedino su moguće rješenje koje hrvatskom nogometu može pružiti šansu za miran suživot navijača i HNS-a. Sve ostalo vodi prema daljnjem kaosu.

Autorica članka: Aneta Gojković

Comments

comments