Na korak do smrti

Četvrtak, kolegij telematika u prometu, sjedim i razmišljam o životu dok me ne “propara” podatak da je u Domovinskom ratu poginulo 15.000 ljudi, a od hrvatskog osamostaljenja do danas u hrvatskom prometu gotovo 25.000. Fascinantno, znači izumiremo i zbog raznih tajkunčića i sličnih budala kojima nitko ništa ne može.

Petak sam proveo u jedrenju sa svojom udrugom, kada smo konačno pristali na obalu nisam htio da tako lijep dan završi, te sam otišao kod prijatelja na cugu.  Potom smo odlučili smo otići do Kluba mladih i tamo nastaviti razgovor.  Opuštali smo se uz gemište sve dok nas put nije odveo u “River”, tamo smo susreli  ugodnu ekipu i odlučili  sjesti uz šank dok ne završi radno vrijeme da možemo otići kući. Uz malo nagovaranja  nas  petorica  smo ipak krenuli prema klubu „Život“ na drugom kraju grada. Odjednom pokraj Narodnog učilišta iz zavoja je doletio Clio brzinom od minimalno  80 km/h, izgubio kontrolu, krenuo prema trojici nas koji smo bili malo naprijed, u zadnji tren okrenuo auto na drugu stranu da bi ponovno izgubio kontrolu, probio dva stupića na nogostupu i pogodio zgradu, pokraj druge dvojice mojih prijatelja koji su doslovno auto osjetili na trapericama. Nisam stigao ni razmisliti o svemu tome, a jedan od dvojice je već vadio vozača iz automobila.” Kako plemenito”, pomislio sam. Nakon što se uvjerio da je vozač dobro i da je prošao bez ozljeda, odlučio ga je on malo ozlijediti za primjer drugima. Kad me prošao početni šok, počeo sam im  objašnjavati da se prestanu mlatiti jer su pod šokom pa svi skupa  donose neracionalne odluke, kako sam samo pametan. Sve je to bilo super dok vozač nije izgovorio klasičnu hrvatsku poslovicu: „Jel znaš ti ‘ko je moj tata?!“ U istom trenu sam se odmaknuo, ne želim da se njegov tata naljuti na mene jer sam mu pokušao pomoći da ne pobere batine nakon što je skoro ubio nas petoricu i još trojicu u svom automobilu te uništio auto. Nakon što su se oslobodili stresa fizičkim aktivnostima i postali racionalni, krenuli smo na bitno, kako ćemo zafrknuti murju? Uzeo sam čovjeku trokut iz bunkera i stavio ga 15 metara naprijed kako bi upozorio ostale, dok je lik polako shvaćao, citiram: „Koje sam ja sranje napravio.“ Ostali su gurali olupinu od auta u uličicu pokraj da ne stoji na cesti, dok sam ja napravio fotku za facebook iako se naši novi prijatelji nisu složili s time. Vratio sam se do bunkera i uzeo im pet litara vina: „Dečki, pretpostavljam da se vama više ne cuga pošto ste razbili auto pa ću ja ovo uzet da imamo za dalje.“ Nisu se previše bunili, čak nisu ni htjeli s nama do “Života” popiti cugu, nego su otišli doma. Nastavili smo dalje prema Životu pošto smo pokraj Smrti prošli, i uzeli pet litara vina od nje, samo HC. Dobar izlazak je to bio.

Međutim, i da nas je ubio vjerojatno ne bi niti dobio neku kaznu, ipak je to Hrvatska, a stari mu je vjerojatno netko tko dobro može podmazati ključne kotačiće. Još veći problem je da točno na tom mjestu, svako-toliko netko izleti  autom, jasno svojom glupošću, ali očito je da grad Rijeka ima veliki problem sa cestama. I kad je naš grad, ništa drugo nego poligon za alkohol, najbolje je da ga se zatvori za promet osobnim automobilima kad se već opasne navike tatinih sinova ne mogu promijeniti. I još nešto, naučite cijeniti život i ljude oko vas.

Autor članka: Mario Grbić

Comments

comments