Moderni strahovi

Strah je osjećaj koji modernog čovjeka prožima više nego što bi to bilo prirodno i normalno te služilo preživljavanju vrste. Nabrojimo nekoliko vrsta strahova koji neumoljivo grizu našu svakodnevicu: strah od gubitka posla (ako ga, srećom, imamo), strah od toga da nikada nećemo dobiti posao unatoč trudu, faksu, nebrojenim edukacijama, strah od bolesti- rak, svinjska, ptičja, mačja gripa (sorry, ova posljednja još nije otkrivena) pa virusi raznih vrsta, Zika je najnoviji, zatim se užasavamo klimatskih promjena, otapanja ledenjaka, potresa, cunamija, chemtrailsa, bojimo se hrane, pesticida ,GMO-a, trudimo se hraniti zdravo, premda nismo sigurni kako to izvesti pa jedemo samo povrće, samo žitarice, ne jedemo meso, ne jedemo slatko, pa uslijed straha od nezdrave hrane se nažderemo neumjereno (ma boli me briga za sve!). Onda očekujemo kraj svijeta: možda nas zakači meteor, možda nam taje da je u blizini, ne žele da se uspaničimo, možda smo na pragu ledenog doba ili ne, zemlja se globalno zagrijava, za sve je kriv Cern. Potom se bojimo malih zelenih, Roswell, sto posto su nam nešto zatajili… Upalimo televiziju i tu tek počinje paranoja, desni ili lijevi, pljačke , korupcije, remetinci, otvorimo novine ili raznorazne portale i dobijemo dodatnu porciju „veselja“: red krađa, silovanja i raznoraznih „crnokroničnih“ tema. Zatim slijedi red terorizma pa se uplašimo (a baš smo kanili ovog ljeta posjetiti Pariz…Istambul…) pa se onako prestrašeni pogledamo u ogledalo pa primijetimo novu boru, kriv nos, opuštene grudi, pa shvatimo da je vrijeme za silikone, odlazak“ pod nož“ jer na ovom strašnom nesavršenom svijetu mi moramo biti savršeni. Ponekad se javljaju i strahovi od anonimnosti pa se bjesomučno trudimo, kako bi jednog dana bili netko ili nešto i pokazali svijetu koji nas ignorira, tko smo. Strah počinje upravljati svakim djelićem našeg života. Moderni čovjek potom razvije razne vrste fobija: ne onih klasičnih poput akrofobije (strah od visine), ili arahnofobije (strah od pauka) nego nove fobije postaju puno interesantnije: civiliphobia (strah od političara), cadophobia (strah od neuspjeha), aliacallophobia (strah da nismo pametni poput ljudi s kojima se družimo), fortunophobia (strah da će vaši brojevi biti izvučeni na lotu/lutriji ako ne uplatite listić, idemophobia (strah od pojavljivanja u istoj odjeći kao netko drugi), invimedicophobia (strah od odlaska liječniku), senecophobia (strah od starenja), obsoletophobia (strah da svatko ima bolji mobilni uređaj od vas) itd. Nebrojene vrste strahova, paraliziraju modernog čovjeka. Sigurno se pitate, postoji li rješenje? Trebamo li se utopiti u alkoholu, uroniti u dim tehacea, skloniti se u podzemni bunker? Odgovor je, ne! Ha, ova će sada napisati: “Mislite pozitivno!“. Neću, jer pozitivno mišljenje kao newagevski ili psihološki koncept koji nam se neprestano nameće ponekad pomaže, ali ne uvijek. Treba shvatiti da je strah ono čime nas drže pod kontrolom i da su njegova opreka sreća, ljubav, optimizam, vjera, te da na ovom svijetu zlu nije dana veća moć nego dobru. O dobru se malo piše, dobro je skromno i nikada nije glasno. U najvećim nevoljama rađa se dobrota, u zlu se rađa hrabrost, iz patnje izrasta moć. Ponekad shvatimo da nas je najgore životno iskustvo natjeralo na životne promjene za koje ne bismo inače imali hrabrosti ili nas je ojačalo da sve druge zapreke na našem putu izgledaju znatno manje. Često pomaže i doza skromnosti i poniznosti te saznanje da netko veći od nas drži sve pod kontrolom i da jednostavno s vjerom, nadom i zahvalnošću trebamo prihvatiti novi dan.

Autorica članka: Katrin Polak

Preporuka za čitanje: Tim Lihoreau: Moderne fobije, Algoritam, Zagreb, 2009.

Comments

comments