Misli pozitivno!

Rečenica: “Misli pozitivno!”, postaje poput nekakve mantre našeg doba. Čini mi se, ponekad, da je to najčešće izgovorena rečenica koju sam čula u posljednjem desetljeću (ako izuzmemo rečenice pune obećanja naših političara koje ipak drže prvenstvo). Što ona točno znači? Pričaš s nekim. On nabraja svoje tegobe sat vremena, a ti slušaš i slušaš. Onda se nadovežeš jednom rečenicom o nekoj svojoj sitnijoj zdravstvenoj boljki, ali isti te odmah prekida i kaže:”Misli pozitivno!”. Drugim riječima; želim ti istresti svoje probleme, ali za tvoj mariginalni nemam vremena.

Ili, izlazimo RADOSNI (zamijetite ovaj pridjev) iz kuće. Ulazimo u automobil. Na drugom kilometru puca nam guma, moramo odgurati auto, pada kiša, pokisnemo, trčimo na autobus, upadamo u gužvu i eto nas onako snuždenih na odredištu, kad eto dušebrižnika koji kaže: “Misli pozitivno!”.  U prijevodu: koji si ti negativac kada ti se takve stvari događaju. Zapravo, tog trenutka osjećamo se poput crne mačke za kojom je netko pljucnuo tri puta: pljuc, pljuc,pljuc…

Gledam čovjeka koji prikuplja boce iz kontejnera (cijenim ljude koji zarađuju svoj kruh na pošten način) i najradije bih mu viknula: “Misli pozitivno!”, jer sudeći po prevladavajućim novovjekim filozofijama, on to ne zna. On očito negativno razmišlja pa mu je i život negativa. Zapravo izgleda da cijela društvena nesređenost proizlazi iz toga što ljudi ne znaju razmišljati pozitivno. Rado bih doviknula gladnima u Africi, razmišljajte pozitivno dragi ljudi, bolesnima po bolnicama: “Niste dobro razmišljali pa vidite što vam se dogodilo”. Oduvijek znam da čovjek nije samo tijelo nego i duh te da su u tom smislu i misli djelomični sukreatori našeg života, ali ovo suvremeno pretjerivanje me užasava. Čini mi se da je to samoobrana i samoobmana današnjeg čovjeka, jer ako se nekome dogodilo zlo, sada smo napokon sretni jer znamo da se to nama ne može dogoditi. Mi smo ipak evoluirali i znamo upravljati svojim mislima, mi znamo misliti pozitivno.

Ako su suvremene, uglavnom newagevske, filozofije ispravne, mi bismo trebali biti jedna od najsretnijih generacija u povijesti svijeta. Da li je to doista tako? Vodimo odvratne ratove, siromašni postaju još siromašniji, nismo iskorijenili glad u svijetu, milijuni ljudi moraju napustiti svoje domove i postaju izbjeglice, nerijetko se potapaju u moru, iskačući iz pretpanih i prevrnutih brodova koji su ih dovezli gotovo do cilja, bolesti ima sve više, neke najteže nismo iskorijenili unatoč razvoju suvremene medicine.

Sve sam više uvjerena kako to “mislipozitivno” društvo zapravo predstavlja paravan za novu manipulaciju naših umova, stvarajući iluziju kako se duhovni napredak može ostvariti samo kroz pozitivu i kako je to put kojim ćemo ostvariti zemaljski raj kojem težimo.

Također, ljudske se emocije nastoje zatomiti. Moramo biti pozitivni pod svaku cijenu, zapravo moramo biti savršeni strojevi u koje nas žele pretvoriti. No, ako malo razmislimo, što je to što nas je u životu pokrenulo, uvidjet ćemo da se iz učmalosti nismo trgnuli kada je sve bilo nirvana, nego su nas pokretali životni izazovi, pa čak i ljutnja. Ne mislim pritom na onu razaračku ljutnju koja ubija, nego na onu koja u nama izazove snagu za preokret i koja nas potiče da promijenimo ono čime nismo zadovoljni. To je onaj trenutak kada sebi kažemo:”Nema više šanse” i dobijemo silnu energiju da pokrenemo stvari koje do jučer nismo bili u stanju učiniti. Naravno, ne mislim da svijetom trebamo šetati mrki, ljuti, bijesni i iskaljavati se na drugima, ali svakako trebamo sebi osvijestiti da smo samo ljudi i dozvoliti si povremeno emocije. Možemo cijelo jutro gajiti najpozitivnije misli, zamišljati prekrasnu kuću, čak ispričati drugima kako će izgledati, ali ako s misli i riječi ne krenemo na djela, šansa, da nam se javi nepoznata baba iz Amerike koja nam je ostavila basnoslovni dobitak ili da će se na televiziji večeras iščitati naši brojevi na lotu, ravna je mjehuru od sapunice. Isto tako  možemo razmišljati kako bi bilo lijepo pomagati drugima, ispričati to prijatelju, ali ako nešto ne učinimo po tom pitanju, sve je samo mrtvo slovo na papiru. Velike ideje  prvo se rađaju u mislima jer smo misleća bića, ali dodajmo im riječi i djela i tek tada ćemo uistinu mijenjati (svoj) svijet.

Neizmjerno je važno i opraštati jer neopraštanje razara nas, a sebe moramo voljeti kako bismo bili u stanju voljeti druge. Čovjek ne može dati drugima ono što ne posjeduje unutar sebe. Važno je i prihvatiti svoju različitost  i shvatiti svoju veličinu. Na svijetu ne postoji naša kopija i tu smo da postanemo dar ovome svijetu. Možda smo često bočica papra, ali i on je ponekad potreban da bi jelo bilo ukusnije.

Autorica članka:

K. Polak

Comments

comments