Lučica dječjih srca

Često u moru uzburkanom valovima koji udaraju u stijene naših života ne primjećujemo sigurne, zaštićene lučice koje su svuda oko nas. Te male luke su kapi ljudske dobrote koje nude odmorište čovjekovom duhu kada mu je ono najpotrebnije. Dobila sam na čitanje monografiju “Portić- sigurna lučica dječjih srca” koja je izdana povodom desetogodišnjice rada Udruge “Portić”. Monografija koja ne može ne dotaknuti srca čitača. O Udruzi “Portić” pisani su mnogi tekstovi u našem tisku. Udruga je u deset godina pokrenula sedam projekata namijenjenih djeci, roditeljima i široj zajednici, a sve je počelo 2006. godine programom obuke za dadilje, a nakon toga projekti su se nizali. Onaj najprepoznatljiviji je “Pripovjedač/ica priča za laku noć u dječjoj bolnici Kantrida” koji su djeca nazvala “Tete i barbe pričalice”. Prve tete pričalice stigle su na Odjel hemato-onkologije 2009. godine s ciljem smanjenja negativanog učinka hospitalizacije. Kako takav rad izgleda u praksi u monografiji je prikazano kroz brojna izvješća teta i barba pričalica. Izdvojila sam samo jednu, onu tete Rajke:

Dragi pričoljupci

večeras sam na odjelu bila s tetom Silviom i Danielom. Meni je ovo bio prvi posjet odjelu onkologije jer sam se do sada družila s dječicom na kirurgiji. Odmah pri ulasku teta Daniela me predstavila S. i zamolila ga da me upozna s odjelom. S. je to veselo prihvatio i uputili smo se u dnevni boravak. Pogledao je što imam u torbi te je izvadio bojice, a meni je dao Pika i Pinokija da mu čitam dok on boja Jurića. Nedugo zatim pridružila nam se i U. koja je izabrala Jagodicu Bobicu za bojanje, a Nindža kornjače za poslije kada odem. Čitala sam, a dvojac je marljivo bojao uz kratke prekide dok smo komentirali priče. Osam je sati prebrzo došlo i na odlasku me U. čvrsto uhvatila za ruku vukući me da se sagnem i tada mi je dala veeellllikuu pusu i nisam bila samo iznenađena nego me je preplavio osjećaj beskrajne sreće koju vam ne mogu opisati (jer mi je ovo bio prvi put na ovom odjelu te sam imala i malu tremu).

O Portiću su napisane brojne stranice i pisali su oni koji bolje poznaju rad Udruge od mene, a ja želim samo napisati što me je oduševilo kada sam pročitala monografiju.

Fascinantno mi je bilo kako se dobra, stara knjiga uplela u obogaćivanje života bolesne djece i to u najtežoj fazi njihovog života, u inat svima onima koji misle kako će nestati potisnuta novim medijskim izričajima. Knjiga koja je samo most i spona u prenošenju ljubavi i suosjećanja za druge. Koliki su u današnje vrijeme potrebiti te spone, od lucidnih baka i djedica po domovima umirovljenika, do osamljenih staraca pa do djece koja u životu nikada nisu pročitala niti jednu knjigu jer joj se u njihovim izranjavanim djetinjstvima nije pridavala nikakva važnost. Kolikima još treba odškrinuti vrata bajki: čarobnog svijeta u kojima ima divova i vještica, vila i vilenjaka, ali sve na kraju završi dobro jer dobro je uvijek ono koje pobjeđuje.

Program “Baby-fitness” u sklopu kampanje UNICEF-a pod nazivom “Prve tri su najvažnije” čiji je osnovni cilj omogućiti bolji psihomotorni razvoj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi u dječjem domu bio mi je također zanimljiv. Svi koji rade u odgoju znaju koliko je neprocjenjivo važno da djeca u ranoj životnoj dobi imaju nježan dodir i jedno drago i nasmijano lice koje će im ugraditi vjeru u ljude. Emocionalna hladnoće u kasnijim djetetovim godinama izvor je velikih problema i za samu osobu i njenu okolinu. Vjerujem da će program “Baby-fitness” s vremenom ojačati na zadovoljstvo brojne dječice i proširiti se diljem Hrvatske kao što su to učinile “tete pričalice” jer predstavljaju također jednu karikicu koja pomaže u izrastanju djeteta u zdravu osobu.

I za kraj…zanimljivo mi je kako jedna gospođa, voditeljica Udruge, Ksenija Vičić (koju osobno ne poznajem) na kraju svog službenog radnog vijeka nastavlja svoju aktivnost na dobrobit djece, kada bi većina od nas rekla:”Dosta mi je!”. Sljedeće godine svog života daruje novom (starom) poslu s mladenačkim žarom i optimizmom.

Portiću želim novu monografiju za deset godina, pa onda još jednu i još jednu…

 

Autorica članka: Katrin Polak

 

Comments

comments