Još jedna, putna!

Volim putovati. Zbog čežnje za daljinama uspješno sam izliječila „bolest putovanja“. Jedva čekam pobjeći na koji dan od svakodnevice, ako je to usred zahuktalog posla, tim bolje. Vratim se puna pozitivne energije i saznanja da je svijet prekrasan, a te me slike još jedno vrijeme nose kroz sivilo kišnih, riječkih dana.

Kada se slike potroše, vrijeme je za stvaranje novih.

Ne volim pakirati kofere, pogotovo zato što je mom suputniku za put dovoljna četkica za zube pa onda moram pakirati i njegov kofer- jer možda će oluja ili kakva druga vremenska nepogoda pa je važno biti opremljen. Potom, plašim oblake kroz koje prosijava sunce, po Ferrari, svojim velikim kišobranom, jer da ga nisam ponijela sigurno bi ruknula kiša.

U šetnjama gradskim ulicama nisam baš prizemljena. To znači da ne gledam kuda idem nego fotićem slikam sve ono što mi privuče pogled pa onda uletim među umjetnička djela izložena na asfaltu ili među naočale, torbice… pa se ispričavam umjetnicima i trgovcima u Barceloni ili Firenci što sam im malčice nagazila izložene artikle. Redovito me skoro pogaze  biciklisti. Sorry, ljudi, mi u Rijeci nemamo biciklističke staze.

No, sve su to sitnice. Nosim pregršt prekrasnih uspomena s putovanja.

Naravno, ona manje lijepa su iznimke, ali živom čovjeku se svašta dogodi. Džeparenje  je nešto što svakako može narušiti draž putovanja. Premda mi se ponekad čini da sam ekspert na tom području i da  uvijek upozoravam druge na oprez, poneki put upozorenja ne vrijede,  pogotovo jer tog dana moj suputnik misli: „To se meni ne može dogoditi“ (a, groznog li slučaja, sav novac i kartica su u jednoj torbici, samo tog dana, nikada prije, nikada poslije) pa se krađa pretvori u surovu istinu. Pa ostanemo dekintirani u Pragu. Baš smo upoznali zanimljivu zagrebačko-zadarsku ekipu s kojom smo dogovorili sutrašnji ručak u čuvenoj praškoj pivnici, a love više  nema i ne želimo je posuđivati, osim za najnužnije, jer naravno, u novčaniku je bila i povratna karta od Zagreba do Rijeke. Ne preostaje nam drugo do romantičnih šetnji krajolikom oko hotela , branje kiselkasto-gorkih jabučica i kupina za ručak. Onda zavapim iskreno i od srca Bogu, nakon izlaska iz trgovačkog centra u kojem možeš kupiti obuću po niskim cijenama:“ Pošalji mi barem malo novca, znaš da uistinu nemam ništa.“ I tada uvidim da Bog ima jako dobar smisao za humor. Na podu ispred mojih nogu se u tom trenutku stvore forinte. Nekoliko kovanica. Pa, se od srca nasmijem. „Što ću s forintama? Ovo nije Mađarska. Trebaju mi euri ili češke krune”.

DSC01643

Navečer, u sobi jedemo dva tvrdo kuhana jaja s malo suhog kruha koje sam strpala u torbu prilikom hotelskog doručka. U toj transakciji mi je pomogao zagrebački zaštitar koji ima dugogodišnje iskustvo u čuvanju štićenih objekata pa mi je uspio „držati leđa“ od pogleda malog Kineza koji je zadužen pomno pratiti da nitko ništa ne trpa u torbice.

Avantura života je pitanje- kako na putu obaviti fiziološke potrebe pa kada vodič priopći da se toalet ne plaća, kroz autobus se prospe urlik naše radosti. Drugi putnici nas gledaju u čudu jer naravno, samo već spominjano društvo zna što nam se dogodilo. Nabava vode u Austriji je također umjetnost jer iz svih slavina na odmorištu teče topla voda. A vani je temperatura iznad trideset stupnjeva. Tada moj dragi suputnik radosnog i blaženog pogleda izgovara povijesnu rečenicu: „Uspio sam je nabaviti u previjalištu za bebe, tamo ima i hladne!“ U velikom trgovačkom centru svi troše svoje posljednje krune, a mi se zabavljamo u dječjem adrenalinskom parku. Fotografiramo se i grlimo s patuljcima i gusarima i prvi put shvaćam da smo dobili bolji dio i da mi šopinholičarska groznica uopće ne nedostaje ( suvenire smo, na sreću kupili prvog dana). Još jedna tvrdo kuhana večera uz rubnik ceste, začuđeni pogled stranaca, posuđen novac za autobusnu kartu i čvrsta odluka da nas ovo iskustvo neće omesti u daljnjim putešestvijima. Dobro, jedno vrijeme ćemo izbjegavati Prag… dok neka sjećanja ne izblijede.

Autorica članka: Katrin P.

Comments

comments