Hrvatska zemljo, da li i tebe barem „štrecne“?

Ljudi su s ovih naših prostora često emigrirali. Emigracije su najčešće bile „trbuhom za kruhom“, ali nerijetko su bile i politički motivirane.

Naš nonić  još je davne 1918. spakirao svoj starinski kofer i uputio se u Ameriku gdje je ubacivao ugljen u žareću peć parobroda. Težak posao. Dvanaest godina kasnije vratio se i više se nije htio maknuti s domaće grude. Zarađivao je odlazeći na riječku tržnicu prodavati svoje poljoprivredne proizvode, vozeći ih u kolima koje je vukao konj. Vjerovali ili ne?

„Danas smo zaradili za kruh i paštu i to nam je dovoljno“ ,rekao je čovjek koji je kupio staru školu na Kozali i zemlju koju je vrijedno obrađivao te odlučio svoj život nastaviti u obiteljskom okruženju. Na tu odluku više nisu imale utjecaja bilo kakve političke mijene. Kada su ga u doba socijalizma nazvali „kapitalistom“, ostao je miran i zadovoljan svojim životom. Nisu ga se ticali nemiri drugih ljudi i njihove perspektive stvarnosti.

U razdoblju nakon drugog svjetskog rata u emigraciju su najčešće odlazili „pater familijasi“ koji su ostavljali svoje obitelji i slali im marke i dolare, dolazili su u domovinu na „urlaube“ i  izgrađivali velike i lijepe kuće u kojima nikada nisu stigli uživati. Djeca su odrastala bez očeva, ponekad i majki, a bake su počesto preuzimale ulogu roditeljica. Novi motori i raznorazne tehničke novotarije te sva čuda „bijelog svijeta“ nisu ponekad mogle zaustaviti mrvicu tuge u dječjim očima. Povratak kući uvijek je bio blizu. Još samo da dovršimo krov, fasadu… Tako blizu, a tako daleko.

Na ovom našem riječkom području, ali i u drugim krajevima lijepe naše, u jeku domovinskog rata te intenzivnije nakon njega, teret krize vrlo često su izvlačile (izvlače) hrabre ŽENE svojim poslovnim migracijama. Odlaze čuvati starce u Italiju, brati jabuke, čistiti , konobariti  i  usputno ostavljati svoje zdravlje.

Nerijetko razgovaram s mladim ljudima, često visokoobrazovanima koji volontiraju i trude se. Na upit kakav im je plan kažu: „Vjerojatno Njemačka, vjerojatno Irska, Austrija“… Oni NEĆE ostavljati svoje obitelji, otići će svi zajedno. Oni će svoje obitelji, ako ih još nisu zasnovali, izgraditi negdje drugdje. I izvjesno se većina nikada neće vratiti.

Drago mi je kada čujem povratne informacije da su uspjeli u inozemstvu, pronašli su posao, polako se stabiliziraju. Ali zašto me onda, baš uvijek, zaboli srce za njima? Hrvatska zemljo, da li i tebe baremštrecne“ ?

Autorica članka: Katrin Polak

Comments

comments