Foteljaši, požurite teraformirati Mars!!!

Bio je 26. travnja 1986.g., u 1 sat 23 minute i 58 sekundi, niz eksplozija uništio je jedan reaktor (ostala su još tri) i zgradu Černobilske nuklearne elektrane.

Uvijek kada se dogode sranja, netko ih želi zataškati, misli ih zavući pod tepih, pod jastuk, da se ne vide, da nitko ne sazna za njih. Ni mi, naravno, te 1986. godine o tome nismo ništa znali. Šetali smo, radili, išli u školu, kuhali i brinuli svoje brige.

29. travnja te 1986. g. visoka pozadinska zračenja izmjerena su u Poljskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, sjevernoj Italiji… 2. svibnja u Japanu, 4. svibnja u Kini, 5. i 6. svibnja u SAD-u i Kanadi. Černobil je za sedam dana postao problem cijelog svijeta.

Tri dana javnost nije znala ništa o tome što se dogodilo. Uzbunu su digli švedski meteorolozi koji su primjetili visok stupanj radioaktivnosti.

Mi smo tada zbunjeno sjedili uz svoje televizijske prijemnike (internet je još tada služio vojnim potrebama i široj javnosti bio je apsolutna nepoznanica, a World Wide Web izmišljen je tek 1989.g. u Švicarskoj ) i slušali upute o postupanju. Zatvoriti prozore, prokuhavati vodu za piće, ne vješati vani platnene dječje pelene (Pampersice su bile jako skupe, a i zbog dječjih kukova, po tadašnjim preporukama, trebalo je upotrebljavati platno), prati salatu u više voda i tome slično.

Vani je bio lijep dan, cvijeće je pomalo otvaralo svoje pupoljke i sve, baš sve, izgledalo je sasvim u redu. U vrijeme socijalizma učili su nas o vanjskim i unutrašnjim neprijateljima ( o legendarnoj M-48 već sam pisala), ali ovi neprijatelji uopće nisu imali vidljivo lice. Imali su samo svoje ime: cezij 137 i stroncij 90.

Nikada mi nije bilo jasno da li smo uistinu nešto mogli učiniti za svoje zdravlje ili su to bile samo psihološke upute koje su nam davale do znanja da nekako ipak možemo djelovati, kako ne bismo osjećali totalnu nemoć ljudi zarobljenih u ludilu 20. stoljeća. Ceziju i stronciju je ionako vrijeme poluraspada bilo trideset godina. U međuvremenu rak je pokosio mnoge koje smo voljeli. Genetika, što ćemo, vjerojatno BRCA 1 i BRCA 2. Da li je baš samo genetika u pitanju, ne usuđujem se niti pretpostavljati.

Stari sarkofag nad reaktorom, trebao je služiti 30 godina, ali ukupna površina rascjepa i pukotina činila je više od 200 četvornih metara, izgrađen je na brzinu, ploče su spajane pomoću robota i helikoptera-odatle i rascjepi. Novi pokrov nad Černobilom izgrađen je 29.11. 2016. godine i čuvat će nove naraštaje stotinu godina. Za njega je utrošeno 36 tisuća tona visoko kvalitetnog čelika. Ima i simbolično ime “Arka”.

11.3.2011. Japan je pogodio razorni potres i cunami. Desila se nesreća u Fukushimi, na sreću, ne onoliko razorna kao ona u Černobilu, ali radijacija je činila 10% one koja je ispuštena u Černobilu.

Čemu pisanje o Černobilu kad mu nije godišnjica, pitate se?

Pročitala sam knjigu Svetlane Aleksijevič, ugledne bjeloruske spisateljice i dobitnice Nobelove nagrade: “Černobilska molitva”. To nije knjiga o samom događaju o kojem je napisano tisuće stranica, to je knjiga u kojoj se pokušava uhvatiti svakodnevicu ljudske duše, život jednog običnog dana, običnih ljudi, nakon Događaja-čudovišta. To je knjiga o Bjeloruskom narodu, koji, da bi ironija bila veća, nije niti imao svoju nuklearnu elektranu. Imala ju je Ukrajina, a Bjelorusi graniče s njom. 23% Bjelorusije je zagađeno radionuklidima, a 4,8 % Ukrajine. Monstruozni podaci o smrtnosti još uvijek se drže u tajnosti, a brojke koje su poznate zaprepašćuju. Stopa smrtnosti je porasla za 23,5%, od likvidatora katastrofe, dakle od 115 493 osobe do 2003.g. umrlo je njih 8 553. Dvije osobe dnevno.

Knjiga se sastoji od priča ljudi koji su bili povezani s katastrofom na način da su jednostavno živjeli tamo; majke, očevi, zaljubljeni, djeca, bake, djedovi- ili su bili vatrogasci, vojnici ili likvidatori zaduženi za raščišćavanje terena.

Navest ću samo neke primjere iz knjige koji su istovremeno smiješni, tužni, ali i bizarni. Na radioaktivnom području starica napasa kravu. Zamotala se u aluminijsku foliju, a i kravu je umotala u foliju. Druga žena prodaje sir. Kada kupci shvate od kuda je, ona kaže: ” Moja krava ne izlazi, ja joj sama berem travu i unosim u štalu”. Stižu u posjet prvi  strani novinari, u plastičnim kombinezonima, kacigama, imaju celofanske navlake na cipelama, čak je i kamera obložena. Prati ih domaća prevoditeljica, u ljetnoj haljinici i sandalama. Taksist vozi i ne shvaća zašto mu ptice poput slijepaca padaju na prozorsko staklo. Istina se skrivala, a bila je tako brutalna da se nije niti mogla razumijeti. Zdrav razum istinu jednostavno nije mogao prihvatiti. O patnjama koje su prošli ljudi neću napisati niti retka. Ne mogu.

Knjigu za čitanje preporučujem samo onima, malobrojnima, koji u ovo ljetno vrijeme imaju hrabrosti sebi postaviti pitanje: “Kuda ide ovaj svijet i mogu li ja za njega bilo što učiniti?”. Preporučujem je svima onima koji žele razmišljati dalje od “cica i guzica” o kojima se ovoga ljeta vodi žučna rasprava na nacionalnoj razini. Svima onima koji žele razmišljati, ne zato da budu očajni, nego zbog toga što još uvijek imamo nešto vremena spasiti ovaj prekrasan planet, i zbog toga, što ga i dalje moramo imati, kako bi uopće vodili naše lokalne brige. Preporučujem je svima onima koji nisu niti bili rođeni te 1986. godine ili su bili jako mali i svima onima koji su sada mladi, a zasjest će u budućnosti u neke  velevažne fotelje, da svrate pozornost na ključne probleme, ovog našeg svijeta te da shvate da imati  fotelju ne znači promovirati samoga sebe, nego da fotelja znači da su dobili odgovornost da od ovoga svijeta, učine bolje mjesto za život ljudi. Fotelja znači žrtvu koju moraš podnijeti, a ne znači podilaženje vlastitom egu i mislima: ” Sad ćete me vi smrtnici i poltroni moliti da na vas barem padne moja sjena”. Imati fotelju znači raditi na dobrobit čovjeka i čovječanstva! Imati fotelju znači dati nadu 21.stoljeću!

Jer, što će ti fotelja, ako na njoj neće više sjediti tvoja velevažna stražnjica i što će ti fotelja ako je nećeš moći izvući na svjetlo dana dok živiš u vlastitom, pod zemljom izgrađenom, krtičnjaku. Što ćeš tamo raditi? Čitati knjige o svijetu koji više ne postoji, brojati novce i zlatne poluge, igrati biljar,opijati se buteljama skupog vina? Opskrbiti se dovoljnom količinom droge i psihofarmatika, kako bi zaboravio da tvoj novac baš ničemu nije služio? A mogao je…

Ili ako zaključe da možeš otputovati s njima u bazu na Marsu (ako je uspiju do tada izgraditi!), teško ćeš se snaći pod malom kupolom, poludjet ćeš od nemogućnosti da u surovim uvjetima na Marsu brusiš svoj napuhani ego.

A, teraformiranje Marsa (stvaranje atmosfere na Marsu)? Za to je potrebno nekoliko tisuća godina. Treba stvoriti efekat staklenika na Marsu, podignuti temperaturu blizu ledišta, podići vodenu paru na planetu, stvoriti nove genetski modificirane biljke…

Budi pametan, lupi se foteljom po glavi da proključa mozak: ni ti, ni tvoji potomci u nekoliko naraštaja, nećete to dočekati. Tvoja sudbina neće nalikovati našoj, ali vjeruj mi, neće biti nimalo ljepša!

K. Polak

 

Comments

comments