Cinque Terre-pet bisera ligurskog priobalja

Cinque Terre (Pet zemalja) je nacionalni park koji se smjestio na ligurskom priobalju Italije, a pod zaštitom je UNESCA koji ga je 1997. godine uvrstio na popis svjetske baštine. Čine ga pet sela, obala i okolna brda. Sela su vrlo slikovita, a kuće su obojane šarenim bojama i doimaju se urasle u okolne stijene, a azurna morska voda i mediteransko bilje koje ih okružuje stvaraju očaravajuću sliku, čak i nakon cjelodnevnog, žestokog, pješačkog tempa pod vrućim kolovoškim suncem, kakav je bio naš obilazak prošle godine, u želji, da u jednom danu vidimo što više. Rekli su nam da će nas od sela do sela voziti vlakići pa sam stvorila pogrešnu sliku u glavi, zamišljajući vlakić s naših Brijuna. Radi se, naravno, o pravim vlakovima koji imaju vozni red, ugodno su klimatizirani, ali u špici sezone, sjedit ćete samo ako ste srećković. U kolovozu u njima je poprilična gužva. Puno ima turista iz azijskih zemalja. Na sreću, vožnja ne traje dugo. Kupljenu kartu poništavate samo jednom, a iza toga imate neograničen broj vožnji. Kreće se iz La Spezie, a prvo naše odredište na dvanaest kilometara dugom putu bilo je posljednje selo (gradić) Monterosso al Mare. Nad plažom se nadvio impozantan kip Neptuna visok četrnaest metara kao ukras Ville Pastine, nadgledajući selo pretrpano turistima koji su u toplom moru nalazili bar nekakav spas od kolovoške vrućine. Neptun izrađen 1910. preživio je povijesne i morske bure koje su ga oštećivale, ali i danas djeluje veličanstveno, ostavljajući dojam na posjetitelja.

Vernazza je bila naš sljedeći cilj. Na ulasku u selo dočekao nas je veliki plakat koji podsjeća turiste na 25.10. 2011. dan u kojem su Monterosso i Vernazza doživjeli veliku prirodnu katastrofu, odrone zemlje uslijed obilne kiše, kada su sela gotovo prestala postojati pod četiri metra visokim naslagama blata. Slike ljudi koji lopatama grabe blato iz svojih trgovina i restorana bile su u potpunoj opreci s prizorom pred nama; idiličnim ribarskim mjestom okruženim nasadima maslina, agruma i vinove loze te plavetnim Ligurskim morem. Ovdje nema automobila, a do Vernazze se može doći samo željeznicom ili morskim putem. U Vernazzi smo odlučili popuniti svoj već prilično prazan želudac pizzom u prvom restorančiću na koji smo naletjeli, a bio je otvoren, jer se bližilo vrijeme ručka kada Talijani prestaju s radom. Naučili smo od konobara da aqua minerale može biti s mjehurićima ili bez njih i da moramo biti precizniji kada se izražavamo. Znači, ” con le bollicine”. Pizza je bila solidna, a onda šok nakon osvrtanja, uza zid sa suprotne strane, ispod obližnjih kafića, niz kanti prepunih smeća. Sva sreća, pojeli smo. Pažnju mi ubrzo odvlači, nešto niže niz cestu, idiličan prizor, prirodni tunel među stijenama, koji vodi na suncem okupanu plažu.

U Cornigliu, treće mjesto stigli smo oko sedamnaest sati, sunce je još uvijek nesmiljeno pržilo i moram priznati da me nije obradovala činjenica da vlak staje “usred ničega” i da me od  sela na vrhu dijele 382 stepenice, strma cesta ili vožnja u malim pretrpanim autobusima koji razvoze turiste. No, ne odustajem tako lako, a pomaže i boca s vodom pa uskoro zaključujem da si takav tempo zadam u vlastitom gradu, bila bih vitka poput balerine. Corniglia je osvojena. S litice na visini od sto metara vide se i druga okolna mjesta, a jedno od njih je i naše sljedeće odredište Manarola koja pripada među najslikovitija mjesta na svijetu. Selo je smješteno na strmoj litici, a poznata turistička staza koja vodi između Manarole i Riomaggiore je Via del Amore i za našeg boravka još je bila oštećena i neupotrebljiva, a zatvorena nakon stradavanja turista. Vjerojatno je u prošlosti služila zaljubljenima između dva sela kako bi savladali prepreke koje je priroda pred njih postavila.

Čarobni zalazak sunca dočekuje nas u posljednjem selu Riomaggiore do kojeg dolazimo kroz tunel nadsvođen plavim pokrovom i ukrašen mozaicima, vjerojatno rad lokalnih umjetnika. Posljednje idilične fotografije šarenih kuća i mora obasjanog zrakama sunca koje kreće na skori počinak i oproštaj od Cinqiue Terre. Previše ljepote za jedan dan.Trebalo bi se zadržati duže i otkrivati zakutke ili satima sjediti na klupi i promatrati idilične krajolike, ali i ovako smo sakupili dovoljno slika koje ćemo još dugo nositi kroz ostatak života s osmjehom na licu.

Tekst i fotke: Katrin Polak

Comments

comments