Ah, ta proslava Nove godine!

Nova godina nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Oni koji je dočekuju u obiteljskom okruženju misle kako su sretnici oni koji je provode u velikom društvu ili su još zadovoljniji oni koji su u idiličnim, snježnim destinacijama, uz vatricu kamina i vreli punč. Možda je “sjekira pala u med”onima koji se sada nalaze na dočeku u Parizu, Londonu, Bratislavi, na glavnom trgu uz fenomenalan vatromet.

Pokret novogodišnjeg otpora svodi se na rečenicu: “Baš me briga za Novu godinu”, pa se stišću tipke daljinskog upravljača, vrte programi na televiziji sa zaključkom da “nikada nema ništa za pogledati”. Nerijetko je to prilika i za svađu s partnerom (iz dosade) jer gle, svi se ludo zabavljaju, “samo mi tu sjedimo i buljimo u prase”, pa se iskoristi prilika za prebiranje partnerovih mana i analizu svih loših postupaka tijekom godine. Oni mirniji, u svojoj pidžamici, nakon odgledane milijunte reprize nekog filma, uvuku se u krevet i zaspu dok ne prođe novogodišnja ludnica. U ponoć se ipak iznerviraju jer im je neka mega petarda grunula u blizini prozora pa ih je probudila, a susjed je baš noćas odlučio organizirati veličanstveni vatromet i pokupovao je dodatno još pedesetak kutija ostalih pirotehničkih sredstava ili su im svi oni koji se ludo zabavljaju odmah odlučili čestitati sretnu novu. Pa se naposljetku razbude i onako bunovni, raščupane kose, odteturaju do kuhinje i gricnu još malo odojka i francuske pa kasnije, sitih trbušćića zaspu ponovno kao bebe.

Oni koji slave u društvu spremni su za ludi noćni provod. Stavili su kapice ili jelenske rogove, pripremaju se prepuni tanjuri i zdjele, pogađate već, odojka i sarme i francuske i kolača, pakiraju se hektolitri piva, vina, šampanjaca… Sa zvučnika već trešti glazba, svi su dobro raspoloženi ili se barem trude to biti. Nema veze što su se baš maloprije posvađali s odabranikom i zaprijetili mu razvodom, bude li opet ” pijan ko svinja” (uopće ne razumijem tu usporedbu sa svinjom jer je nikada nisam vidjela pijanu), ili su skoro u zadnji tren odustali od zabave jer “ona nema što obući”. Haljina na šljokice suzila se od prošle godine pa se patent zatvarač uz velike muke jedva zatvorio.

(Meni se, primjerice, da ne “češljam” samo po drugima, u tom presudnom trenutku, odlaska na zabavu, zablokirala brava na ulaznim vratima. Šarafciger- odvijač, za one koji ne vole dragu njemačku posuđenicu, WD 40, nekoliko “lijepih” riječi razmijenjenih s bračnim sudrugom, masni prsti koje može oprati samo dobra stara Panol pasta (da li se još proizvodi?) i zabava može početi).

Dakle, nakon peripetija koje prate svaki stvarni život (jer to je život, zar ne?), kreće red razdraganosti, plesa, viceva koji sa svakom čašom postaju repriziraniji. Priče postaju sve razigranije, a dijalozi sve čudniji. Šampanjac, pucanj u strop i skoro razbijen luster i puno dobrih želja svima. Razdragani smo jer smo svjesni da smo doživjeli (i preživjeli) još jednu godinu. Ples, veselje do sitnih noćnih sati. Potom, čudna jutarnja tišina, svi spavaju. Prva ovogodišnja kava i tableta protiv glavobolje.
Napokon, novogodišnja noć je iza nas.

Pregledavamo facebook: obiteljska idila ispod bora, Perići baš fenomenalno izgledaju (snimljeno prije nego li je ona rekla njemu da je “niš koristi“). Majda je ispod Eiffelovog tornja zagrljena s dragim, drži čašu šampanjca u ruci (na slici se ne vidi kako je temperatura debelo ispod nule i ona se zapravo smrzava i mašta o toploj peći i kućnim papučama), društvo kod Vukića je zanimljivo,vidi se da su se izvrsno zabavili (oni samo znaju kako su fotku snimili netom prije nego li je Lovro povraćao), društvo kod Anića je super, svi su nasmijani, oko njih snježna idila ( je li to pao snijeg u Švicarskoj?). Fotografija je snimljena prije nego je Veri pao cijeli lonac toplih sarmi na pod…

Zapravo, proslavu Nove godine ne treba shvaćati suviše ozbiljno. Ali treba nešto drugo. Ozbiljno treba shvaćati činjenicu da nikada ne znamo da li nam je ovaj doček posljednji u životu ili je posljednji nekome od naših. Uvijek u novu treba krenuti s tom mišlju. Tada će nam biti draži prožvakani vicevi, supružnik u “šlafroku” i papučama, humor koji ne razumijemo i ljudi s kojima nismo ponekad na istoj valnoj dužini. Možda ih vidimo posljednji puta, a na idućem dočeku jako će nam nedostajati… ili ćemo mi nedostajati njima…

Autorica teksta: Katrin Polak

Comments

comments